IVAN GUDELJ S 25 godina se srušio i morao prekinuti karijeru: Ni ruku nisu htjeli pružiti da se ne bi zarazili
Bilo je takvo vrijeme, nije ta bolest ljudima još bila poznata pa su me neki i zaobilazili, jedan je poznanik čak udario glavom u rasvjetni stup pokušavajući izbjeći susret sa mnom, prisjetio se bivši igrač
Bio je na vrhuncu, imao je sve, i novac, i slavu, pred njim su se otvarale neslućene mogućnosti, ugovor života u jednom od najvećih i najbogatijih nogometnih klubova u Europi... Čekalo se samo da Ivan Gudelj navrši 28 godina, takvi su bili propisi Nogometnog saveza Jugoslavije da igrači ne smiju u inozemstvo prije 28. rođendana, i potpiše ugovor života u nogometnoj Europi, tamo gdje mu je po svemu bilo mjesto.
No u trenutku se sve promijenilo, tijekom utakmice s Crvenom Zvezdom na Poljudu Ivan se srušio na centru, ispostavit će se dugo nakon toga da su to bile zadnje minute koje je odigrao u karijeri. Ubrzo mu je dijagnosticiran hepatitis, u dva navrata prerano se vraćao treninzima, što je bilo pogubno za njega i na koncu je morao odustati od igranja nogometa.
Kad je jutro nakon utakmice Ivan došao u klupsku ambulantu pregledati ozlijeđeni mišić, iskusni Hajdukov liječnik Branko Gršković primijetio je da je blijed. Posumnjao je na anemiju ili na hepatitis pa ga je hitno poslao na pretrage krvi.
- Sjećam se kao da je bilo jučer, kad sam stigao po nalaze, svi su me izbjegavali, nitko mi nije imao hrabrosti reći o čemu je riječ. Valjda im je bilo neugodno poznatom sportašu priopćiti da boluje od hepatitisa i da će morati pauzirati...Dali su mi nalaze koje sam odnio doktoru Grškoviću, i on mi je rekao da bolujem od hepatitisa i da bi se kroz par mjeseci trebao vratiti treninzima i utakmicama.
Dokumentarni film "Ivanova igra" o njegovu životu, koji je premijeru imao u listopadu 2019., prikazan je u četvrtak, 5. siječnja na 1. programu HTV-a. Scenarist, redatelj i producent je Tomislav Žaja, direktor fotografije Jasenko Rasol, montažer Vanja Siruček, a skladatelj Vjeran Šalamon. Produkciju je radio T-FILM.
Gudelju je višemjesečna pauza bila nezamisliva, vjerovao je da se sve može riješiti za par tjedana, pa je zamolio velikog prijatelja sa sportskog terena, zvijezdu Dinama Marka Mlinarića i njegovu suprugu glumicu Mirjanu Majurec, da mu pomognu pronaći liječnika u Zagrebu koji će ubrzati njegov oporavak. Oni su ga uputili u kliniku Fran Mihaljević, što će se pokazati kobnim potezom.
- Kamo sreće da nisam nikad otišao... Nakon jedva tri mjeseca, kad su se nalazi popravili, činilo se da sam dobro i dali su mi dozvolu za nastavak liječenja u Rogaškoj slatini, a potom i za lagane treninge u Splitu. No virus je još bio u mom tijelu i bolest mi se ubrzo vratila. Nakon još par mjesec liječenja opet su nalazi bili normalni, opet sam dobio zeleno svjetlo, no nakon prvih treninga bolest se opet vratila, i to na žalost u kroničnom obliku. Bio je to kraj...
Gudelj je bio očajan, liječnici su mu davali malo nade za izlječenje, a o povratku profesionalnom sportu nitko nije ni razmišljao, no on se nije predavao. Treba voditi računa da u to vrijeme nisu bile dostupne sve informacije o bolesti niti se po liječničku pomoć moglo otići bilo gdje na svijetu. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća nije bilo ni jednokratnih igala, igle su se sterilizirale prije ponovne uporabe... Bilo je to iznimno teško razdoblje Ivanovog života, obzirom da je bio na vrhuncu slave i popularnosti, i nije trebalo dugo da krenu razno - razne priče, da je obolio do leukemije, da je dobio AIDS, da se objesio... Jednom zgodom gostovao je u programu tadašnje Televizije Zagreb, i mnoštvo ljudi je zvalo telefonom samo kako bi provjerili je li riječ o snimci, i je li Ivan stvarno živ.
- Teško je danas i povjerovati u sve što se događalo, ljudi su se bojali pružiti mi ruku da se ne bi zarazili, obilazili su me, jedan poznanik je udario glavom u rasvjetni stup pokušavajući izbjeći susret sa mnom – prisjetio se.
Prvotni šok zamijenila je nevjerica, a nevjericu opet šok, jer Ivan je bio sportaš od glave do pete, nikad nije popio ni kap alkohola, čak ni gazirana pića nije pio, nikad nije zapalio cigaretu... Nogomet je bio njegov život, a više ga nije smio igrati...
- U svibnju 1987. shvatio sam da moram zaboraviti na nogomet i okrenuti se liječenju. Naravno, sve to vrijeme sam i dalje vjerovao da ću se vratiti na teren, da ću ozdraviti i opet igrati nogomet, ali odlučio sam se u potpunosti posvetiti liječenju, isprobati sve moguće metode.
Bile su to tri godine intenzivne potrage za lijekom, tri godine u kojima je pokušavao sve, obilazio je travare, bivše liječnike koji su prakticirali liječenja viskom, bioenergijom, odlazio je u Vrnjačku banju, šest mjeseci živio je u samostanu u Kreuzbergu gdje se pokušavao liječiti molitvom i makrobiotikom, dva mjeseca proveo je na planini Oteševo gdje je živio sa seljacima, jeo domaću hranu i pio čajeve...
- Bio sam spreman na sve, da mi je netko tada ponudio otrov da popijem, a da ima imalo šanse za ozdravljenje, ja bih ga popio i nadao se da će mi pomoći. Spremao sam se čak i na Tibet otputovati i živjeti među svećenicima, među Indijance...., nema toga na što nisam bio spreman.
Trebalo je proći dosta godina dok se nije pomirio sa sudbinom da više nikad neće zaigrati nogomet.
- Nije to bila laka odluka, s jedne strane se boriš i vjeruješ, a moraš vjerovati jer bez vjere nema ni ozdravljenja, a situacija se ne popravlja. Dođeš na stadion, gledaš igrače na terenu, a ti si nemoćan, sjediš i gledaš. Nije ti lako, ali iz te kože ne možeš. Kad se danas prisjećam tih trenutaka, čini mi se kao da pričam o nekome drugom, o nekoj drugoj osobi. Ono što je važno kazati da cijelo to vrijeme dok sam se borio s bolešću i pokušavao pomiriti sa sudbinom nikad nisam žalio sebe, i nikad nisam pitao: ''Zašto baš ja...''. Nikad nisam potonuo i odustao, jer da jesam, tko zna kako bi završio...
Ivan je i dalje redovito odlazio na kontrole kod svojih liječnika, ali je tražio i rješenje na drugom stranama.
- Liječnici ne priznaju alternativnu medicinu, i to je veliki problem, jer čajevi i trave pomažu čišćenju organizma, jačanju imuniteta, a to je preduvjet boljeg ukupnog stanja organizma i izlječenja. Ne treba zanemariti ni psihološki učinak, ako čovjek čvrsto vjeruje da će mu to što uzima pomoći, to se ne smije zanemariti. Ja i danas redovito pijem čaj od lišća masline s medom i limunom, koji pomaže organizmu da stvori anti tijela. Svjestan sam da za hepatitis nema lijeka, ali želim pomoći organizmu da se bori..
U procesu borbe s bolešću veliku ulogu imala je i Ivanova obitelj, prije svih pokojna supruga koju je upoznao u Imotskom kad je imala svega 16 godina. Ona je bila uz njega u najtežim trenutcima.
- Supruga je bila talentirana pjevačica, pobijedila je na nekim natjecanjima, čak je i Tonći Huljić želio angažirati nakon što je Ljiljana Nikolovska otišla iz Magazina, ali supruga se posvetila meni i obitelji. To mi je jako puno značilo, jer ta stigma bolesti koju sam nosio nije prestajala. Kao da je riječ o kugi, bio sam emocionalno i socijalno izoliran, stigmatiziran, i to sve zbog needuciranosti ljudi. A bolest ne bira, od hepatitisa je bolovao i Maradona, i Buljan, i Valdano, i Drizić... i može se dogoditi svakom.
I baš je ta needuciranost ljudi koji su bježali od njega zbog straha i neznanja, nagnala Ivana da se on posveti edukaciji i pomaganju onima koji su oboljeli. Tješio ih je i savjetovao, iako su njegovi nalazi bili lošiji od njihovih. Učlanio se u društvo Hepatos, postao njihov ambasador, a u planu mu je osnivanje fondacije kako bi pomagao oboljelima od hepatitisa. Danas je Ivan dobro, nikakvih zdravstvenih problema nema, no i dalje pazi na prehranu, živi zdravo, puno hoda i nastoji se kloniti stresa.
- Izbjegavam slatkiše i masna jela, jer je jetra filter organizma, ona se obnavlja, ali ipak mora se paziti i čuvati, pogotovo stresa. Preporuka mladima je da se cijepe i kontroliraju krvi, a ako ipak obole, da se izliječe do kraja prije povratka normalnom životu. Medicina napreduje, život ne prestaje kad čovjek oboli. Čak i kad je u pitanju najteža bolest čovjek se bori, svatko na svoj način, podsvijest je bitna, moraš vjerovati da će ti ono što radiš, što jedeš, o čemu razmišljaš pomoći...
- Unutarnji mir je jako važan, a otkrio sam to kad su moje kćeri bile male. Ako sam bio nervozan i napet, one bi plakale kad bi ih stavio na prsa. A kad sam bio opušten i miran, brzo bi zaspale.
