Ivan Hrstić: Kako nam je Milorad Pupovac opet oprostio

Kad je moj Jure bio u vrtićkoj dobi, nije mu isprva bio baš posve jasan koncept opraštanja. Naime, u kojem smjeru to ide, tko tu kome nešto, da prostiš, oprašta. Kad bih bio ljut na njega pa mu rekao da ga za kaznu neću negdje voditi, on bi zavapio: Neee, tata, oprostit ću ti, oprostit ću ti! No, moj mali Jure je brzo naučio, za razliku od Milorada Pupovca koji nas Hrvate i u njegovom sedmom desetljeću života sve još uvijek drži u vrtiću.

Tako se otprilike Pupovac i danas “ispričava” hrvatskoj javnosti za razne memorandumske strahote koje su izlazile iz njegovih usta, od one o masovnom prekrštavanju srpske djece do ove posljednje zlokobne u kojoj današnjoj Hrvatskoj predskazuje sudbinu NDH. Naravno, nikakve isprike tu nije stvarno bilo, čak niti u pokušaju, Pupovac nam je tek milostivo poručio da je zadovoljan što je njegova usporedba RH i NDH podigla tako veliku buru, jer da je to ipak pozitivan znak, piše Ivan Hrstić/VečernjiList

Očito jedini koji je u tome čuo ispriku jest Andrej Plenković, jer kad bi postojala još barem jedna osoba koja ju je čula, to bi vjerojatno bio Gordan Jandroković. A eto – ni on je nije čuo.

Naravno, i dalje ostaje začudno zašto uopće netko traži i očekuje ispriku od Pupovca. A još veće pitanje zašto netko ima potrebu ispričavati se njemu u ime Hrvata. Očito, pripadnici ove nacije duboko su podijeljeni na one koji se drže polustoljetnog rituala samoposipanja pepelom i na one koji tvrde da se Hrvati nemaju više kome i zašto ispričavati.

Prvima su zločini NDH i dalje savršen alat da se Hrvate drži u pokornosti, drugi pak odbacuju svaku političku korektnost, pogotovu kad se radi o hrvatsko-srpskim natezanjima. Prvi su očito usklađeni s dominantnim svjetskim trendovima da se sloboda osobnog izražavanja žrtvuje u ime političke korektnosti, drugi su revival koji se za sada tek ponegdje s uspjehom probija.

“Desničarski” i “ljevičarski” aktivisti često idu ruku pod ruku, savršeno se komplementirajući – jedni produciraju vanjske i unutarnje neprijatelje kako bi nam strahom ograničili slobode, drugi nam je pak ograničavaju u ime političke korektnosti, kako bi nas zaštitili od nas samih. Posljedica je ista – posvemašnji gubitak slobode. Kretanja, mišljenja i izražavanja.

Zato je kozmička pravda što se ovih dana na žestokom udaru našao samoproglašeni šampion političke korektnosti, kanadski premijer Justin Trudeau, samo zato što se nekad davno kostimirao u crnca. Jer, upravo na takvim “zločinima” njegova politička struja desetljećima melje svoje protivnike.

Prema logici agresivnih aktivista civilnog društva, svako kostimiranje bijelca u crnca jest nedopustiva politička nekorektnost, jer bijelci kao bivši robovlasnici time oživljavaju karikaturalni “blackface”. Ništa njima ne znači ako ti namjera nije ruganje, nego možda počast nekom tvojem crnom pop-idolu.

Je li prijestup kostimirati se u nešto bljeđeg crnca, recimo Michaela Jacksona i savršeno izvesti njegov moonwalk? Po istoj logici zločin je da Hrvat potamni lice i maskira se u turskog sultana, iako nisu nikad Turci služili Hrvatima, nego, naprotiv, stoljećima su Hrvati služili njima. Istočni grijeh svakog bijelca je što su im crnci služili kao robovi, iako ni bijelcima u feudalnom sustavu stoljećima često nije bilo mnogo bolje nego crnim robovima u Americi. Ništa aktivistima ne znači niti to da vjerojatno nijedan Hrvat nikad nije imao crnog roba, te činjenica da je ropstvo u Dubrovniku zakonom zabranjeno još prije 600 godina. Hrvati su uvijek krivi i točka. Po toj logici, Hrvat bi se (možda) mogao maskirati u Nijemca, ali ne bi smio u Srbina, čak i kad bi to htio. Jer bi zbog genocida u NDH to mogla biti provokacija. Isto tako, Mujo i Haso morat će ponovno promijeniti ime u Bobi i Rudi. Samo u RH, ne u BiH. A Fata? Fata možda ostane Fata.

Ususret novom nastavku Bonda u kojem će dozvolu za ubojstvo dobiti crna glumica, lako je zamisliti da će uskoro i Isusa Krista glumiti tamnoputa transseksualka. Nepoželjno će biti da Otella pjeva Placido Domingo. Feministice će bijesno prosvjedovati kad se neki muškarac drzne glumiti ženu, jer, zna se, svi muškarci su svinje i prirodni ugnjetavači žena. Osim ako su gay ili queer.

Naravno, apsolutno sam protiv da nam se u ime političke korektnosti oduzima sloboda govora. Prije no što se ikog prozove ili osudi zbog navodnog govora mržnje, trebalo bi valjda utvrditi namjeru da se nekog povrijedi.

Kontekst mora ostati ključan. Jer, samo zbog zadrtosti aktivista koji čuvaju tekovine revolucije ne smijemo vraćati verbalni delikt, kamoli kriminalizirati političku nekorektnost, osim ako se radi o izravnom pozivu na nasilje. Zbog našeg daltonizma ne bismo drugima trebali zabranjivati boje – pa čak niti ako se radi o 50 nijansi crne.

Ivan Hrstić/VečernjiList