Marko Ljubić: Hrvatski Dan Pobjede je 5. kolovoza, a ne 8. svibnja

Habulinovo, Mesićevo i Goldstein-Pupovčevo paradiranje medija u Hrvatskoj, posebno televizijskim programima u slavljeničkom zanosu zbog “pobjede nad fašizmom”, apsolutno se podsjeća na bal vampira.

Razina besramlja i drskosti dostiže nevjerojatne razmjere, proporcionalno otvorenom ponižavanju hrvatskog naroda, njegova duha i časti. Ako to besramlje nije povod da svaki hrvatski čovjek zastane, progleda i kaže dosta, teško je zamisliti – što je onda ta crvena točka za takvu reakciju.

Osmoga svibnja 1945. poražen je nacionalsocijalizam Adolfa Hitlera. Taj poraz je donio slobodu zapadnoeuropskim narodima, a na razvalinama njemačkog nacionalsocijalizma, uspostavio je internacionalni socijalizam boljševičkog sovjetskog profila, s dubokim imperijalnim srpskim nacionalsocijalizmom u Hrvatskoj.

Taj srpski nacionalsocijalizam, koji se oslanjao na izdajničku oligarhiju u Hrvatskoj, poništio je idealističko težnje dijela hrvatskih komunista i dijelova partizanskog pokreta otpora, podčinio hrvatski narod u cjelini i eskalirao u svojoj brutalnosti 1990-1995., kada je konačno vojno slomljen. Ali nije niti iz daleka politički poražen, no bit će. Dominira društvenim životom Hrvatske i danas. Točno pedeset godina i tri mjeseca nakon pada njemačkog nacionalsocijalizma, Hrvatska ima razloga slaviti Dan pobjede. To nije 8. svibnja.

Slaviti danas, u slobodnoj Hrvatskoj 8. svibnja kao dan pobjede i nametati taj dan hrvatskom narodu kao spomendan slobode, usprkos živoj i povijesnoj memoriji da su još prije toga datuma, a pogotovo poslije, tijekom svibnja i lipnja 1945. nad Hrvatskom bjesnile orgije smrti i uništenja, pa trajale sve do 1990., a zatim do 1995., besramno je, rušilački i potvrda nezaokružene nacionalne slobode, ali i ultimativni poziv njenom ostvarivanju.

Zato uz radost zbog sloma zla koje je personificirao Adolf Hitler, hrvatski narod mora dok postoji upravo ove dane svibnja obilježavati s dubokim tugom i poštovanjem prema svojim žrtvama, jer je to inspirativno izvorište nacionalne slobode uz Dan pobjede 5. kolovoza, te s najdubljim prijezirom prema tadašnjim pobjednicima i odlučnošću da se njihov bal smrti više nikada ni simbolički ne smije dogoditi. Niti proslavljati. Nema u slavlju antifašista tipa Habulina ničega hrvatskog izuzev smrti, kao u slavlju Hrvatske nema života. Tu afirmaciju smrti svatko tko želi život mora htjeti, ali i znati uništiti.