Markuš: Molim Vas, ne zaboravite Đuru Begovića, junaka Domovinskog rata

Damir Markuš-Kutina poznati je dragovoljac Domovinskog rata koji je kao pripadnik HOS-a branio Vukovar do njegovog pada. Na svom Facebook profilu objavio je još jednu tragičnu priču čovjeka koji je zbog Hrvatske izgubio život. Riječ je o Đuri Begoviću.  

Objavu Damira Markuša prenosimo u cijelosti:

"Junak Domovinskog rata, Đuro iz Vukovara

Jedna od mnogih neispričanih priča iz Domovinskog rata, a ispričat ću je sada, jer nisam imao cijelu sliku oko Đure Begovića. A bio s nama do zadnjeg dana i branio svoj rodni grad Vukovar. Plakao sam kad sam saznao mnoge detalje za koje nismo do sada znali. I moram to napisati, ispričati.

Dolaskom u Vukovar, satnija HOS-a nas 58 ukupno, podijeljena je na skupinu od 14 njih, koji su poslani u selo Bogdanovce, kako bi pomogli malobrojnim Hrvatskim braniteljima, a nas 44 je raspoređeno na Sajmištu. Nikad prije nisam bio u Vukovaru, svi smo bili dragovoljci iz cijele Hrvatske, BiH te Francuske. Jean Michel Nicolier. Na Sajmištu je fronta bila kuća za kuću, a uske ulice i upravo ta zbijenost kuća, nama je davala prednost. Trebalo mi je određeno vrijeme da shvatim da će svaki dan biti na Sajmištu isti. Ujutro oko 7.00 počinje paljenje tenkova, kako bi došli na potrebnu radnu temperaturu a i kako bi nas plašili, i kreće granatiranje naših položaja, te cijelog grada. Nas i nisu nešto mogli pogoditi, jer smo preblizu četnicima, ali sve iza nas je nestajalo u ruševinama. Nama su problem uglavnom radili minobacači i jako puno nas je stradalo od toga i granatiranja, dok oni, četnici i jna, uglavnom od pješačkog naoružanja, drugo smo malo, gotovo ništa imali. Napad traje sat, sat i pol, kako kada. Sve se ponavlja i oko 14.00. Dočekaj, odbi, počisti, preživi. Nema puno filozofije.

Nama su dodjeljivani domaći ljudi, kako bi se lakše snalazili u tom kaosu, jer nikad prije u Vukovaru nismo bili, nismo znali teren, ulice. Uglavnom su ili ginuli ili nestajali. Zadnjih dana, prije okupacije grada, nama, malobrojnima hosovcima koji smo ostali na nogama, došlo je nekoliko domaćih Hrvatskih branitelja. Slika koju vidite, su oni, domaći Vukovarci a nitko od njih nije preživio. Jedini hosovac među njima je pokojni Tihomir Tomašić Tihica, koji je ubijen na Ovčari. Prvi s lijeva, nažalost, ne sjećam se imena. Drugi je Ivan Šajtović i do njega Đuro Begović. I dolje čuči Tihica. O Ivanu Šajtoviću je pisao moj brat suborac Igor Široki, a ja ću napisati o Đuri Begoviću.

Brkovi su krasili tog čovijeka i djelovao je odlučno, što je nama i te kako trebalo. I takav je ostao do kraja, kao i Ivan Šajtović i treći kojem nažalost, nisam zapamtio ime. Pa ako tko zna, neka mi molim vas javi. Bili su s nama na linijama i jako puno su nam pomogli i doprinjeli dugoj obrani linija koje smo držali, točnije, dok nismo ostali bez protuoklopnog streljiva i ljudi. Ginulo se tih dana svaki dan, ranjenih sve više, zvijeri su osjetile plijen. Od nas 44 na početku koji smo raspoređeni na Sajmištu, na kraju nas je ostalo 8. Nas osam, smo i krenuli u proboj 16.11 u noći na 17.11, sa dijelom vojne policije i nešto malo civila, nas 38. Od nas 8, samo dvoje nije ranjeno, svi ostali i po nekoliko puta. Zvone, Žac, Paša, Igor, Thompson, Velja, Petar i ja smo ta skupina. Plus troje, koje priznajemo kao hosovce, bili s nama, a to su: Vijoleta Antolić, Ivica Jurčan i Goran Kitara.

Bilo je jasno da je kraj. Nas tako malo na tom dijelu, nismo mogli zadržati mnogobrojnijeg, dobro naoružanog i odmornog neprijatelja. Pitanje dana je bilo. Nismo se htjeli predat i uspijeli smo do Vinkovaca, do slobode svi stići, Bog nas je sačuvao. Mnoge grupe iza nas, dočekale su zasjede ili minsko polje. Do dan danas nema nikakve evidencije o tome, žalosno. Kao i o mnogim drugim stvarima i činjenicama. Zar Vukovar i mi, moramo i dalje krvariti, nakon svega što smo prošli?

Đuro i Ivan su ostali, nisu s nama išli u proboj (treći branitelj je poginuo) , imaju obitelj u Vukovaru, ne mogu ih ostaviti. Dugo dugo nismo znali što se s njima sve događalo, kako su završili.

Prije nekoliko godina, na dnevniku su prikazali kapetana Radića i sliku upravo Đure Begovića i kako mu se sudi u Hagu, jna oficiru Radiću. Skočio sam na noge, jer tek sad sam saznao da ga je taj jna oficir, izvukao ispred svih zarobljenih i pucao mu u glavu. Suza u oku.

A neki dan, došao sam do još nekih podataka. Postoji svijedok, živi u Zagrebu.

''Jedna srpkinja je na papiriću zapisala njegovo ime i prezime te dala kapetanu Radiću. Radić viče da se Đuro javi, ili će ubijati po redu civile, a bilo je dosta naroda. Đuro je iz sredine okupljenih krenuo kroz masu i došao do svog ubojice. Radić puca pištoljem u glavu. Đuro nije odmah umro, a D…… koji kad je Đuro pao pored njega, pokušao mu je pomoći. Đurin blagi smiješak, to je bilo zadnje od njega''.

Đurina supruga je srpkinja, i nje bila na njegovoj, našoj strani. Ima sinove, a po onome kako mi je rečeno, ni na grob mu ne idu. Podlegli su majčinom utjecaju. Ali Hrvatske kune prima, to je ok. Imao je kćer iz prvog braka. Ubila se bombom na igralištu 98' godine, nije htjela ići u Srbiju, htjela je ostati u Hrvatskoj. Tužno da tužnije ne može biti. Predobar čovijek. Sjećam se kako nam je ''nešto'' skuhao, neko meso, a skuhano imati, to je bio raj, rijetko. Na slici u podrumu se vidi Paša sa tanjurom, a znam da kad smo ga pitali gdje je nabavio meso, nije nam htio reći. Samo se brk smiješio. Čekao sam malo da vidim hoće li i on jesti. Kad je, onda sam i ja jeo. Nikad nismo saznali što je, ali bilo je skuhano, dakle, fino.

Tijelo Đure Begovića je nađeno na jednoj Lipovačkoj njivi, identificiran je dnk metodom.

Na identifikaciji je bila nagorela košulja, pa se sumnja da je zapaljen. Evo, tek prije par dana sam sve ovo saznao i teško ovo pišem, ali NUŽNO. Ne zaboravite molim vas Đuru Begovića, junaka Domovinskog rata. Puno ima sličnih, teških priča. Pišite o njima, nemojte da ''nestanu''. Oni nisu nestali, oni su ubijeni, oni su dali život za našu prelijepu Domovinu. Pišimo, govorimo o njima, neka žive.

Damir Markuš Kutina".