Mladen Pavković: Halo. Nije ni nama lako, pa što?

U posljednje vrijeme zaredali su protesti, poglavito u nekim velikim hrvatskim gradovima. Jedni se žale zbog nerođene djece, drugi bi željeli da svaka žena bude gospodar svoga tijela, treći na nedostatak adekvatne opreme za svoje službe, djeca i roditelji u školama i pojedinim bolnicama da i dalje trebaju kupovati toaletni papir, o medicinskim sestrama i vatrogascima da i ne govorimo, dok ih najviše protestira zbog malih, gotovo nikakvih plaća.

Nu, među onima koji se“sramečki“ žale na mjesečna primanja, najmanje je umirovljenika, a još manje hrvatskih branitelja. Oni šute i trpe.

Kad su ovih dana protestirali pravosudni policajci jedna zaposlenica u nekom zatvoru se zapitala: kako neki od njih mogu mjesečno živjeti sa 700 eura, koliko dobiju?

Pa, stvarno- kako?

U pojedinim velikim tvrtkama, poput Podravke, pojedini menageri  mjesečno  zarade i preko deset tisuća eura, i nitko se ne buni, iako i u ovoj firmi radnici jedva izlaze na kraj s onim što mjesečno primaju.

Međutim, u iznimnom su teškom položaju ljudi koji su bili prvi kad je trebalo, odnosno sudionici hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, koje ni metak nije okrznuo.

Većina tih i takvih bili su ljudi s nižim kvalifikacijama, pretežno NKV, KV radnici i oni sa srednjom školskom spremom. U ratu je bilo iznimno malo ljudi s višom školom, a još manje sa završenim fakultetima.

Kad su se ti i takvi branitelji vratili na svoja radna mjesta uglavnom su bili plaćeni „po zakonu“ tj. kakvu su imali školu, takav im je bio i „koeficijent“, s time da je jedan veći dio nakon povratka s prvih crata obrane čak  bio premješten i na slabija plaćena radna mjesta.

Za one koji nisu bili u vrijeme velikosrpske agresije zaposleni, a bili su pripadnici nekih ratnih postrojbi, našla su se radna mjesta, ali opet ona s manjim ili najnižim plaćama (jer se nisu školovali dok su ratovali!)

Dakle, nakon završetka hrvatskog obrambenog Domovinskog rata još se koliko toliko (do smrti prvog hrvatskog predsjednika i utemeljitelja RH Franje Tuđmana) vodila ozbiljna skrb o tim i takvim ljudima, ali već godinama oni su nezasluženo na margini margina, iako se neprestano može čuti i o njihovim privilegijama (svaka čast iznimkama i iznimnim akcijama).

Inače, hrvatska država odlično pomaže ne malu skupinu hrvatskih stradalnika i članova njihovih obitelji, možda bolje nego što to čine i Amerikanci, ali ovdje je riječ o onima koji su prošli rat, a nisu bili ranjeni ili pak nisu željeli vaditi potvrde da imaju PTSP-i, kao bivši žalosni ministar hrvatskih branitelja Predrag Fred Matić, koji je i unatoč „teškoj“ toj bolesti dogurao i u Vladu, a sada i u Europski parlament!

Dakle, da se krivo ne razumijemo, željeli bi pohvaliti što se vodi kontinuirana skrb za one koji su stradali u velikosrpskoj agresiji, ali i skrenuti pozornost da većina hrvatskih branitelja, od kojih su danas mnogi i u mirovini, ne prima mjesečno ni 700 eura!

A šute i trpe.

Baš kao i „civilni“ umirovljenici koji su svakoj Vladi na teret, tim prije jer se često čuje da imamo „previše“ umirovljenika!

A kad su ti ljudi radili, i te kako su se odricali za budućnost svoje firme, jer su im govorili da ako neće „štedjeti“ onda njihova djeca neće imati gdje raditi.

Taj „štos“ kod većine „pali“ i dalje!

Naime, kad ljude otiđu iz firme, za njima se zatvore vrata, dođu drugi, mlađi, koji uglavnom nemaju nikakve zasluge za pojedine radne sredine i „počupaju“ sve što se „počupati“ da, ne pitajući tko je stvorio ono u čemu ti i takvi danas uživaju.

Nakon II. svjetskog rata nije bilo partizana (s dva svjedoka) koji je ostavljen na milost i nemilost, pa da apsurd bude veći hrvatska država i njima isplaćuje „partizanske“ mirovine, koje su iste ili čak i veće nego one koje prima ne mali broj onih koji su stvarali hrvatsku državu.

Možete li zamisliti, kakve bi rezultate danas polučila anketa s pitanjem hrvatskim braniteljima, koje ni metak nije okrznuo,  i članovima njihovih obitelji, jesu li i koliko zadovoljni sa svojim „statusom“, odnosno  hrvatskom državom?

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)