Mladen Pavković: Mora se i treba vratiti čast i ugled hrvatskim braniteljima!

Neke se teme trebaju neprestano ponavljati.

Agresija Rusije u Ukrajini je u punom zamahu. Svi govore samo o tome, pa se bojimo da će se „zaboraviti“ muke i patnje kroz koje su prošli Hrvati u vrijeme velikosrpske okupacije.

Stoga, neprestano se treba i mora govoriti i pisati i o onome što smo mi prošli.- da se ne zaboravi.

Naime, nakon toliko godina od početka velikosrpske agresije, odnosno stvaranja hrvatske države,  neki se i dalje ponašaju kao da ne znaju tko je stvorio hrvatsku državu, tko je bio na njezinu čelu, tko su bili naši neprijatelji, kolike su štete učinjene, i kakve su naposljetku agresori oznake nosili.

Kao prvo, treba reći da hrvatska država nije nastala kao posljedica slijepih povijesnih zbivanja i da je veliko pitanje jel  bi je  i kada bilo da na njezinu čelu nije bio prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa i utemeljitelj dr. Franjo Tuđman, koji je dobrim dijelom uspio pomiriti domovinsku i iseljenu Hrvatsku, a i mobilizirati relativno veliki broj hrvatskih branitelja – dragovoljaca, koji su  gotovo goloruki krenuli u borbu protiv tada treće ili četvrte armije u Europi. Nu, prvi su se organizirano suprostavili srpskim teroristima hrvatski policajci. To nikada ne smijemo zaboraviti.

Međutim, u tom ratu, koji je odnio na tisuće nevinih Hrvata, koji nam je nanio goleme materijalne i ine štete, sudjelovali su s jedne, nama neprijateljske strane, ljudi, s petokrakom na čelu ili četničkim znakovljem, dok su s druge strane bili branitelji koji su isticali hrvatski grb ili tzv. šahovnicu.

Ratni zločinac Veselin Šljivančanin ušao je u razrušeni i slomljeni Vukovar s ponosom i petokrakom na prsima. A danas neki opet kažu i bore se protiv toga da ta partizansko-komunistička crvena zvijezda nije bila fašistički simbol i da je ne treba zabraniti. Mi, međutim, tvrdimo suprotno i kao dokaz navodimo da su i srpski zrakoplovi ubijali i rušili sve što je hrvatsko s vidljivom petokrakom! Osim toga, tko je prvi započeo rat u susjednoj Sloveniji? Opet vojnici JNA s petokrakom na čelu! Čudi nas kad već spominjemo Sloveniju zbog čega je ta zemlja podigla tako malo ili uopće nije podigla tužbe protiv srpskih zapovjednika koji su ratovali protiv njezina naroda i terirorija? Čini se, odnosno stječe se dojam, kako su Slovenci vrlo brzo Srbima „oprostili“ sva zla koja su im učinili i da im je i dalje Hrvatska veći neprijatelj nego Srbija koja je na njihovu zemlju izvršila agresiju.

Zločinci na slobodi

S druge pak strane, neshvatljivo je koliko je još srpskih zločinaca na slobodi, od onih „pevača“ u okupiranom Vukovaru, koji su pjevali „Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate“, pa do velikog broja srpskih generala, koji su izravno sudjelovali u napadu na Hrvatsku. Neki su poput Kadijevića i Adžića izbjegli pravdi, umrli su, ali to nije razlog da ih i dalje ne spominjemo kao ratne zločince.

Svi su zaboravili i srpskog generala Andriju Rašetu, kojeg je rat u Hrvatskoj zatekao u Zagrebu, na mjestu zamjenika zapovjednika Pete armijske oblasti.

Nu, od svih tih srpskih zločinaca, koje više nitko ne goni, posebno mjesto zaslužuje i Milan Aksentijević. On je kaže naređivao „samo“ ubijanje hrvatskih vojnika i rušenje gradova, ali ne i civila, pa da ga zato ne gone!?

Nitko više nažalost ne pita i za neke koji su bili i zastupnici u Hrvatskom saboru, poput dr. Vojislava Stanimirovića, koji nikako da ugleda zatvorske rešetke. On je nakon okupacije Vukovara bio i gradonačelnik ovoga grada!? Možete li zamisliti da netko tko je nakon okupacije grada Vukovara bio na srpskoj, agresorskoj strani danas se ravnopravno, kao da ništa nije bilo, „bori“ za Hrvatsku i hoće u njoj živjeti, a da se nikada javno nije pokajao za svoje grijehe? Što se taj Stanimirović nije nakon 1991., poslije onih krvavih događaja u Vukovaru borio za Hrvatsku i već tada priznao zločine? Tko mu je branio da onda kad je trebalo stane na hrvatsku stranu? Sada nam on i njemu slični, uz notornog Pupovca, drže i prodike!!! Zbog čega ti i takvi ne otkrivaju masovne grobnice?

Hrvate među ostalim optužuju i za navodne zločine u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. Traže nam dlaku u jajetu. A opet „svi“ zaboravljaju gdje se vodio rat, je li u Hrvatskoj ili Srbiji? Pa, kad vas netko napadne i to na način da vam ubije obitelj, sruši kuću, opljačka, siluje žene, ruši bolnice, škole i dječje vrtiće, vi imate pravo da se protiv toga borite svim raspoloživim sredstvima. Ili, kao u našem slučaju, „nemate“, jer ćete biti optuženi i osuđeni i po toj tzv. zapovjednoj odgovornosti! Što bi tek bilo i kako bi danas gledali na Hrvatsku da se kojim slučajem rat proširio na Srbiju? Srbi su očito „smjeli“ napadati i ubijati po Hrvatskoj, a nedaj Bože da smo mi kojim slučajem raketirali njihova sela i gradove? Stoga, u ratu u kojem vas netko napada u vašoj zemlji, u vašem dvorištu teško da je moglo biti ratnih zločina. A ako ih je kojim slučajem možda i bilo zašto se nitko ne upita što je tome predhodilo, koji su uzroci, a uzroci su krvava srpska agresija.

Branitelji su stvorili Hrvatsku!

Žalosno je i to što se danas sve više govori, pogotovu kad hrvatski branitelji javno počnu tražiti svoja prava, kako, zamislite, oni žele rušiti hrvatsku državu!? To je smiješno, tim prije jer su je oni stvorili - rušeći Jugoslaviju. A te i takve gluposti podmeće nam prije svega skupina rigidnih ljevičara, režimskih plaćenika, medijskih prostitutki i, naposljetku, patuljci hrvatske politike.

S jedne strane na djelu je potpuna i svjesna  kriminalizacija Domovinskog rata, a s druge „rehabilitacija“ četnika, kojima se čak osigurava povratak i potiče antihrvatska klima. Kako je moguće da je nama važnije kako će živjeti Srbi koji su na ovaj ili onaj način sudjelovali u agresiji na Hrvatsku od toga kako danas žive oni koji su branili i obranili hrvatsku državu? Kako je moguće da sve više u našoj zemlji uskrsava Tito, Jugoslavija i komunizima? Kako to da ljubav prema Hrvatskoj opet postaje „krivično djelo“, kako to da su opet sumnjivi oni koji su se dokazali u vrijeme rata na hrvatskoj strani? Bojimo se da nas neki ponovno žele vratiti u bivša vremena bratstva i jedinstva, kada su Hrvati bili ekstremisti s kojima se ne razgovara, koji se hapse, u koje se puca i koji se gaze.

Danas, na žalost, ima sve više hrvatskih branitelja koji se ubijaju iz očaja. Zamislite, pobjednici, a sami se ubijaju! Gdje još toga ima? Razlog tome nije nikakav njihov novi „hobi“ već život u očaju, kako po pitanju materijalne egzistencije, tako i po pitanju svojih uvjerenja i pitanja njihove časti. Branitelji vide i dobro znaju kako su baš oni pobjedili u ratu, a izgubili u miru. To ih ponizava i uništava. Što jedan častan hrvatski branitelj može očekivati kad vidi na koji se način hapse hrvatski branitelji, pa i pojedini novinari, a da ne govorimo o tome za što ih se optužuje i tko to čini. Ima li danas u Hrvatskoj uopće netko na čije ime nije nabacano blato, a bio je prvi kad je trebalo? Tko je taj koji ni petnaest godina nakon okupacije Vukovara ne želi ni jednog branitelja iz ovoga grada imenovati generalom? Zar samo mrtvi Vukovarci mogu biti hrvatski generali?

Potreban nam je novi Franjo Tuđman

Nama, Hrvatima, danas je prijeko potreban dr. Franjo Tuđman. Čovjek koji nas je ujedinio, a čije djelo moramo privesti kraju. Stoga, molimo, prije svih,  sve hrvatske branitelje da zaborave nesuglasice i svađe te da nas ono što nas je razdvojilo nakon Domovinskoga rata ponovno spoji. Svi trebamo biti kao jedan protiv izdaje i prodaje ove naše zemlje. Ne smijemo dozvoliti da nas i dalje pljačkaju, da one koji su stvorili hrvatsku državu nazivaju kriminalcima, lopovima i ratnim zločincima i da budemo svi redom kandidati za neki novi Haag, gdje tobože jedino možemo dokazati da smo trpjeli srpsku agresiju i terorizam, odnosno da mi nismo zločinci nego da su to naši agresori – Srbi, Crnogorci, bivši zločinci JNA… Moramo biti iznad politike, koristiti svoj razum i rodoljublje. Moramo biti Hrvati kao što smo bili samo Hrvati kad smo branili našu zemlju i bili spremni umrijeti za nju. Ne smijemo „srljati kao guske u maglu“.

Mi smo, zar to treba neprestano ponavljati, pobjednički narod, narod koji je platio visoku cijenu za svoju slobodu i demokraciju. Pitanje je također koliko ćemo još dugo plaćati cijenu slobode? Zašto bi naš narod uostalom stalno morao trpjeti, neprijateljima opraštati, i još uvijek živjeti u komunizmu poslije komunizma?

Stoga oni koji misle kako imaju Hrvatsku i kako je Hrvatska samo njihova prčija gadno se varaju. Tu u prvom redu mislimo na pojedine ekstremno lijeve  političare i huškače, koji kako je jednom davno rekao Krleža „svojim primitivizmom i glupošču naprave katastrofalni politički potez, narod uvale u nevolje, a onda se u idućih stotinu godina suprotstavljaju takvoj politici“.

Nama preostaje još imenom i prezimenom razotkriti hrvatske ratne dezertere, izdajice i profitere. Naime, voljeli bi primjerice znati tko je notornog Šerbedžiju „rehabilitirao“ i još mu za nagradu dao na korištenje jedan dio otoka Brijuni? Sjetite se samo što su komunisti u vrijeme i nakon II. svjetskog rata radili s izdajicama? Zar je moguće da smo vodili dugogodišnji rat, a da nismo imali i objesili ni jednog izdajnika? Gdje su imena raznih dezertera? Onih koji su usred Zagreba i drugdje u vrijeme rata u toplim kafićima ispijali kavice i odlazili na skijanje u susjedne zemlje, dok su se njihovi prijatelji, poznanici i susjedi umjesto njih smrzavali, pretežno bez šljemova, u  trapericama i patikama, u Vukovaru, Pakracu, Škabrnji,  Gospiću...?

Zašutjelo se o ratnoj odšteti

Što je pak s ratnom odštetom? O tome se više i ne govori. Hrvatska već godinama i dalje sama obnavlja ono što su srpski agresori uništili! Čak sa svojim novcima obnavljamo Vukovar, Pakrac i druge gradove? Milijarde kuna i 30 godina od početka agresije odlazi na obnovu. Od toga dobar dio i za srpske domove. Krvavo smo plaćali za vrijeme rata, a krvavo očito plaćamo i dalje. Gdje toga ima i gdje je tome kraj?

S druge pak strane, pogledaje tko su današnji tajkuni? Jesu li to oni koji su bili prvi kad je trebalo ili kriminalci i lopovi koji su iskoristili hrvatsku borbu  za svoje probitke? (Svaka čast iznimkama). Kako je moguće, a da to nikome nije sumnjivo da se netko u vrijeme rata obogatio, te da se danas bez srama sa svojim bogatstvom slika po raznim novinama i gostuje na malim ekranima!? A to bogatstvo ta skupina pretežno kriminalaca ostvarila je dok su drugi ginuli! Sada se tek neki od njih tobože uključuju u neke humanitarne akcije i pretežno s medijskom pompom daju koju kunu, kako bi se stekao dojam da su i oni  neki humanisti, a ustvari su obični mafijaši i profiteri. Imaju li ti  uopće srama, dok o moralu da i ne govorimo? Te i takve treba već jednom umjesto u  jahte posjesti na klupe Hrvatskog tribunala zbog pljačke, korupcije i veleizdaje države i naroda, baš kao i oni koji su instituciju Hrvatske vojske pretvorili u poraženog pobjednika.

A, ako bi tko danas trebao biti bogat i ponosan onda bi to prije svih trebali biti hrvatski branitelji, hrvatske majke i djeca koja su ostala bez svojih roditelja. Hrvatski policajci također bi trebali biti na visokoj cijeni. A jesu li? Baš kao i bivši logoraši.

Stoga nama, kao što smo već istaknuli, preostaje još dosta posla, a među ostalim vratiti čast i ugled našim braniteljima, jer će to biti prije svega vraćanje digniteta i časti hrvatskom Domovinskom ratu. To je naša obveza. Ako to ne učinimo, ostat ćemo mali, zaboravljeni i prezreni narod.

Na raspolaganju su nam sva ustavna i demokratska sredstva.

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)