Nada Prkačin: Imamo Hrvatsku! Na neizmjernu žalost onih koji je nisu željeli. Imamo je zauvijek!
Dana 30. svibnja 1990. u Hrvatskoj je konstituiran prvi demokratski izabran višestranački Sabor. Hrvatski je narod bio svjestan važnosti i veličine tog događaja. Na simboličkoj razini značio je on mnogo više. Rađala se nova Hrvatska! Napokon dosanjana, dočekana i izmoljena! Stoga taj veliki datum slavimo kao Dan državnosti.
Što u našem kalendaru znači Dan državnosti? Koja nas sjećanja i osjećaji vežu uz taj dan za portal HKV između ostalih govorila je Nada Prkačin:
Ukrasti jedan tako važan datum, kako bi se zamijenio drugim (govorim o 2001. godini i SDP-ovoj vlasti) bila je povijesna krivotvorina i zločin o kakvom su me na samom zalasku komunizma upravo učili njegovi ideolozi na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka. To je već školski primjer specijalnog rata! Omalovažavaš i brišeš memoriju jednom narodu uništavajući mu simbole, a za uzvrat podmuklo nudiš druge.
Samo šest godina nakon veličanstvene vojno-redarstvene akcije Oluja, SDP je ponudio 25. lipnja kao surogat Danu državnosti. Da podsjetim, to je jedan dan u hrvatskoj povijesti kada je tadašnji predsjednik tog istog SDP-a, Ivica Račan, s njegovim mentalnim istomišljenicima demonstrativno izišao iz Sabora, ne htijući se „razdružiti“ s ostalim jugoslavenskim republikama. Ta je pobuna od 25. lipnja 1991. pobjednicima trećesiječanjskih izbora 2000. zapravo trebala za budućnost kao opravdanje, kao sinonim otpora protiv te iste državnosti. U takvoj „budućnosti“ bili bismo vraćeni na početnu točku. U okvire Bog te pitaj kakve Jugoslavije. A akteri hrvatske državnosti bili bi na sve moguće načine – izbrisani.
Da apsurd bude veći, nisu te srijede 25. lipnja 1991. u hrvatskom Saboru hrvatsku državnost opstruirali srbijanski komunisti (oni su imali drugog posla, smišljali su kako pobiti što više Hrvata i oteti što više hrvatske zemlje), učinili su to Hrvati. I učinili su to na neki način opet 2001., kada su se ponovo domogli vlasti.
Teško je izbrijati koliko smo mi sebi zla učinili kroz povijest, i još činimo, ne razumijevajući povijesno-političke procese i važnost vlastite državnosti. Najviše kad smo se dodvoravali tuđincima koji su nas stoljećima iskorištavali na sve moguće i nemoguće načine. I čine to i dan danas, samo puno perfidnije.
Ali, hvala Bogu što postoji „sol“.
Da nje nema, ni nas ne bi bilo!
Bit ću iskrena, danas kada opet slavimo 30. svibnja Dan hrvatske državnosti, ne razmišljam previše o tome što se dogodilo toga dana prije 31 godinu. Bio je to logičan epilog mnoštva bremenitih događaja koji su tome prethodili.
Umjesto toga, sjećam se žrtava, neznanih i znanih, koji su robijali po jugokomunističkim zatvorima zbog ljubavi prema svojoj domovini Hrvatskoj. Razmišljam o mladeži koja je izbacivana iz škola i fakulteta, intelektualcima i radnicima koji su ostajali bez posla, mučenicima koji su već po završetku Drugog svjetskog rata bili lišeni života i imovine, o onima koji su uspjeli pobjeći u tuđinu i desetljećima sanjali povratak u slobodnu Hrvatsku. O kostima Hrvata diljem svijeta koji počivaju u novim domovinama umjesto u grobnicama pokraj svojih predaka. Razmišljam o onima koji grobove nemaju i pitanje je hoće li ih ikada imati!? Razmišljam o iskrzanim krunicama i pohabanim molitvenicima, očima punim suza, srcima koja su stoljećima kucala za vjeru, obitelj i Domovinu.
Pred očima su mi sjene, a u ušima glasovi onih koji nisu dočekali 30. svibnja 1990. godine.
O njima svima ja razmišljam. Jer da nije bilo te „soli“, da nije bilo njihove žrtve, vapaja u kakvom se režimu nalazimo i koliko nam je neophodna vlastita država – bismo li je uopće imali?
Bismo li disali hrvatski zrak da nije bilo hrvatskih branitelja? Da nije bilo novih grobova u Domovinskom ratu, mi Domovinu danas ne bismo imali!
A nismo gotovi. Imamo još puno posla.
I kad je najteže (možda će se činiti nelogičnim), ali najviše snage za dovršetak ove naše, još uvijek neizgrađene hrvatske državnosti, za koju je ginula hrvatska mladost, nalazim upravo nad grobovima! Oni su snaga, putokaz SOL života.
Jer, nije gotovo! I zbog te, očite činjenice, ne treba biti malodušan! Imamo Hrvatsku! Na neizmjernu žalost onih koji je nisu željeli. Imamo je zauvijek!
Kakva će ona biti – samo o nama ovisi. O našoj hrabrosti, vjeri, inatu, poniznosti, snazi, pokornosti, ponosu, zahvalnosti…
Dužni smo generacijama koje dolaze čistih ruku i srca predati višestoljetni stijeg čestitosti pod kojim su u mukama umirali hrvatski mučenici i ginuli hrvatski branitelji.
Neka im je vječna slava i hvala! Oni su naš orijentir.
Odustati od toga neizmjerno vrijednog putokaza, s kojeg nažalost pokatkad i skrenemo (ali se vratimo), nećemo nikada!
Sretan nam svima Dan hrvatske državnosti!
Nada Prkačin/HKV
