NAŠI DANI: Ptice umiru pjevajući

Događaji na Livanjskoj bojišnici, zajedno s drugim frontovima, jasno su pokazali da se rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ne može razdvojiti, već se mora sagledavati kao jedan neprekidni sukob. Samo zajedništvom i suradnjom Hrvata iz obje zemlje moglo se oduprijeti tada nadmoćnijem neprijatelju.

Tri dana nakon što je Kupres pao, srpske snage napale su prijevoj Korićina, a deset dana kasnije, u ključnoj bitci, Rujane i Čelebić. Cilj napada bio je osvojiti Livno i povezati se s snagama u dolini Neretve, istovremeno kontrolirajući Vaganj i stavljajući pod topničko-raketnu prijetnju Split, Makarsku i Sinjsku krajinu. Spajanje snaga na Neretvi ozbiljno bi ugrozilo Hrvate u Hercegovini, srednjoj Bosni i Dalmaciji, stavljajući Dubrovnik u gotovo bezizlaznu situaciju. Deblokada je bila nužna

 

Na današnji dan 1992. godine, 23. travnja, srpske su snage napale Rujane i Čelebić, započevši odlučujuću bitku na Livanjskoj bojišnici. Udari su došli iz Bosanskog Grahova istovremeno na Donje Rujane na jugu i Čelebić na sjeveru. Rano jutro obilježilo je intenzivno bombardiranje livanjskog polja haubicama 152, 130 i 122 mm. Bio je to strašan napad koji je doslovno preorao Livanjsko polje granatama, pogađajući prvu crtu obrane, ali i okolna hrvatska sela. U takvoj situaciji, mnogi su branitelji osjetili prvi put strah od smrti.

 

Strah i panika obuzeli su slabo naoružane branitelje, posebno kada su se pojavili tenkovi i oko 1200 pješaka. Jedna tenkovska kolona kretala se južnim rubom Polja, ciljajući Donje Rujane, dok se druga spuštala sjevernim rubom iz pravca Bojmunte-Vrbica, udarajući na Čelebić.

 

 

Ante Damjanović ispričao je događaje sa strane Čelebića...

 

Svanuće 23. travnja 1992. sam željno iščekivao zajedno sa, činilo mi se, milijunskim zborom raspamećenih ptica, koje su prizivale, na ponešto krvavom nebu, prve zrake sunca. Mater me je učila da postoji razlika ako je nebo krvavo pri zalasku ili izlasku sunca. U nekoj od tih varijanti može značiti vjetar, nastavak vrućine ili naprosto promjenu vremna. Ptice su, po svoj prilici, znale više od mene jer su sve, ili pričale, ili pjevale ili piskale u isti glas. Nevjerojatna ptičija vreva u mom selu, u granama mog djetinjstva, u kojima sam im pretresao gnijezda. Bilo je proljetno svježe jutro sa morem rose koja dobro nakvasila prašinu sleglu od seoskog života, taman u količini da zemlja zamiriše kao s prvim naletom kiše.

Provalu uspomena iz djetinjstva, pomješanih sa zebnjom dana tadašnjih, tek je povremeno prekidao kakav udaljeni, neobvezujući, nekako usputni i nujni hitac kojem ni ptice nisu pridavale važnost. Koliko god lijepo bilo želio sam da se čim prije razdani, jer došao sam sa svojim Kraljevčanima i legendarnim kobiljačkim Nerastima, branit selo u kojem sam rodjen i u kojem se u svim ratovima dobro ginulo na svim stranama. Htio sam svojim suborcima i prijateljima pokazati svo bogatstvo svojih, i tko zna čijih još uspomena, vrijednim njhovog dolaska.

 

Naš dolazak sa vinkovačkog ratišta smo dogovarali sa generalom Rosom. Lako je pristao da odemo u Čelebić jer smo bili protuoklopi, a iz pravca Grahova se ionako očekivao napad oklopa za koje nisu imali dovoljno protuoklopa.

 

Ptice su zabezeknuto ušutkane već oko devet sati. Razletjele su se na sve stran sviieta, jer nijedno gnijezdo niti streha nisu više bili sigurni. Crveno nebo s početka priče, već je u devet sati počelo dobivati jedan potpuno novi smisao. U priču ulaze tenkovi, transporteri, haubice, minobacači.... Ne znam kako će ubuduće izgledati materino odgonetavanje nebeskih mjena. Dosad je u njenim tumačenjima snova, samo kopanje krumpira na njivi Kajguši nagovještalo, uz odredjene ograde, nečiju smrt. U tenkove, transportere, haubice... se nije razumijela, niti petljala. A oni su od devet sati počeli rigati vatru i smrt.

Majka je imala još jedan razlog da bude povrijeđena. Prva haubička granta je pogodila našu kuću. Ravno u mličak. Tamo gdje je majka ostavila petnaestak svojih poznati sireva, da se nama i putniku namjerniku nadu pri ruci. Kao u kakvom nadrealističkom filmu, pogodjen je mličak a sirevi su naprosto poletjeli zrakom, dajući pogibelji nove dimenzije.

 

Dalje je sve trans. Početak napada me zatekao u Livnu. Po načinu kako se slijevaju ljudi u Livno shvatio sam da nije dobro. Čujem da govore da sve pada, da je poginuo neki Francuz Roy. Moja utroba se opire, ali istog trenutka znade da je poginuo naš Pierre. Naš Francuz, ponosni Korzikanski vepar, kako je volio da ga zovemo. Da je nas petnaest netko silio da napravimo listu ljudi koji moraju poginuti, naš Pierre ne bi nikad bio na njoj. Svi bismo na tu listu dospjeli prije njega. On je bio naš andjeo. Njegovom dobrotom, poniznošću, skromnošču bili smo svi opčinjeni. Bili smo njegova sljedba. On je bio naše vezivno tkivo. Naša duša. Ali taj dan, očito, listu poginulih nismo sastavljali mi.

 

Od znanih poginula su još dva Varaždinca - Josip Magaš i Tomo Šilec, kojI su došlI sa nama dva dana prije napada, istim autobusom. Jednom puljaninu su raskolili glavu. U sumrak smo iz donjih rovova na nosilima iznijeli livanjsku vojničku i, kažu, ljudsku legendu Ferdu Sučića. Je li to bio dan kada su ginuli samo dobri ljudi?

 

Srbi nikad nisu ušli u selo. Danas ih nema praktično do Grahova, a i tamo slabo. Pedest kilometara pustog prostora u kojem se i vukovi osjećaju loše. Bi li ipak bilo bolje da su nam oni, a ne vukovi susjedi? Bi li i vukovima bilo bolje?

 

Jesu li i medju njima takodjer ginuli samo dobri ljudi? Ili tamo nije bilo dobrih? Zašto su napali sanjivo selo koje je ionako odumiralo, a morali su znati da se u njem uvijek dobro ginulo. Na svim stranama. Je li sada gotovo? Može li se sada na njivi Kajguši bez straha kopat krumpire? Ima li uopće koga da kopa krumpire? Je li jedina razlika izmedju ljudi i krumpira što se jedni kopaju a drugi ukopavaju? Je li nepristojno govoriti o krumpirima u ovom času?

 

U ukupnom saldiranju valja istaknuti da su Srbi osim vojnika taj dan u Čelebiću izgubili i pet tenkova. I transporter. Mi smo gubili samo ljude. Tenkova i transportera nismo niti imali. Topništva izuzev minobača takodjer nismo imali. Da li smo mi pobjedili samo zato što nismo imali tenkove, haubice, topove, višecjevne raketne bacače.... A imali smo samo srce. I branili smo svoje.

 

Jesu li nas oni možda napali upravo zato što smo imali samo srce, a nismo imali tenkove, transportere.... Bismo li i mi bili potučeni do nogu da smo imali i tenkove, transportere..., a da nismo imali srca? Jesmo li imali srca samo braniti svoje ili bismo, u drukčijim okolnostima, imali srca i napasti njihovo? Kako tu figurira naš Mikić Dolić koji je iz Rujana a došao je braniti Čelebić? Već tada je uz srce imao ugradjenih nekoliko stentova! Uz svu njegovu muku sa srcem, geler granate mu je na kraju dana bezdušno odsjekao i nožni palac. Da ga je netko prije ranjavanja pitao – bi li ponudio koji drugi prst da mu geler odsječe ? I jesu li mu svi prsti jednako vrijedni, ako mu već nisu svi na broju?

 

Da je Mariju netko rekao da će taj dan biti dva puta ranjen bi li pristao doći u Čelebić? Na bar jedno ranjavanje?

 

Da li se u ratu uistinu samo mrtvi broje? I jesu li mrtvi zadovoljni brojem živih? I što danas živima znače mrtvi?

 

Kako god, pitanja je mnogo. A ista ili čak još veća drama je bila u Rujanima. Mi smo svoje tenkove zarana ukrotili. Njihovi su se ipak raskrotili po selu. Time su samo odgodili kobni i nemilosrdni ugriz Crnih Mambi. Teška drama jednočinka u dva obamrla sela. Kobna greška opijenih napadača.

Da li je tada iskomadana Hrvatska, a naročito Split, ikad spoznao u dovoljnoj mjeri da je Čelebiću i Rujanima obranjeno zaledje Sinja i Splita, a možda i Split sam. Ili su to za njih samo "mala mjesta srca mog?"