NISU ZABORAVLJENI O događaju iz srpnja '91. u Vukovaru nema ni slova u udžbenicima: 'Da su nas tad prošli...'
Vukovar. Srpanj 1991. Počelo je dugo, toplo ljeto. Krvavo ljeto. Provedeno je čišćenje i sanacija te opremanje protuatomskog skloništa vukovarske bolnice, koje je sagrađeno uz novu bolničku zgradu i povezano s bolnicom. Nabavljen je kamion NATO prehrambenih paketa (konzerve s hranom, tablete za dezinfekciju vode, paketići za pripremu kave, čokoladice i drugo) i pripremljene su vreće za punjenje pijeskom radi zaštite prizemnih otvora u bolnici.
Bolnica je opskrbljena lijekovima, odjećom i svime što se smatralo potrebnim za preživljavanje u ratnim uvjetima. No, nitko nije mogao pomisliti da će rat biti toliko brutalan… Pogibija, odnosno ubojstvo prva dva pripadnika ZNG-a u Vukovaru, Damira Ivanovića i Franje Katića, postalo je sinonim za jedno razdoblje poslije kojega više ništa nije bilo isto. Damir Ivanović i Franjo Katić od 15. lipnja 1991. godine bili su pripadnici ZNG-e, odnosno, među Vukovarcima poznati kao pripadnici garde s Opatovca.
Dana 2. srpnja 1991. godine, oko 19 sati, po povratku iz obučnog centra Nikola Šubić Zrinski na Opatovcu, stali su na piće u caffe pizzeriju ZIP u tadašnjoj ulici Ognjena Price 20, danas Ulica Vatroslava Lisinskog, vlasništvo Siniše Končića, a koji je bio u najmu u kući ubojice Slobodana Jurišića. Prema iskazima svjedoka, iako je bilo iznimno vruće, Slobodan Jurišić je u crnome sakou došao pred lokal te inzistirao da se ugasi glazba koja je svirala, unatoč tome što je vlasnik lokala bio nazočan. Jurišić je ušao u kraću raspravu s Damponjom te bez upozorenja iz džepa sakoa izvukao pištolj i u Damira Ivanovića ispucao tri metka.
FOTO: Privatna arhiva
Franjo Katić je začuvši pucnjavu krenuo van, ali ga je jednim pogotkom u srce Jurišić usmrtio na mjestu, a onda još tri puta pucao u Ivanovića. U tom trenutku naišlo je nekoliko gardista koji su vidjevši što se događa zapucali prema Jurišiću i ranili ga, no on je uspio pobjeći k prijatelju u susjednu ulicu, koji ga odvozi u vukovarsku kasarnu. Iste večeri, oko 23 sata, Damir Ivanović preminuo je u vukovarskoj bolnici. Za počinjeni zločin, Slobodan Jurišić nikada nije odgovarao.
FOTO: Privatna arhiva
Nakon plotuna, trčećim korakom u autobus!
Damir Ivanović i Franjo Katić pokopani su dana 4. srpnja 1991. godine na gradskom groblju Dubrava. Pripadnici njihove postrojbe ispalili su počasni plotun, a potom se odmah pridružili u borbenoj akciji braniteljima u Borovu naselju, na položaj prema Borovu selu. Naime, 4. srpnja 1991. godine, premda o tome nema ni slova u udžbenicima povijesti, vukovarski branitelji izvojevali su prvu, izuzetno značajnu pobjedu koja je mogla promijeniti tijek rata u Vukovaru. Toga dana, u žestokom okršaju odbijene su snage srpskih pobunjenika iz Borova Sela koji su potpomognuti paravojnim srpskim jedinicama i četnicima pokrenuli napad prema Borovu naselju.
Povjesničaru Borni Mariniću, sudionici događaja Tomislav Orešković i Ivan Dujmović, ispričali su svoja sjećanja. Tomislav Orešković, pripadnik Žutih mravi s Trpinjske ceste, rekao je: "Bio je to njihov najveći napad do tada. Imali su i prije nekakvih pokušaja, dođu do naselja, ispale granatu, minu i povuku se… Njihov najjači udar bio je usmjeren na položaj 'trokatnica' u današnjoj Petrinjskoj ulici. Veći dio posla oko odbijanja napada odradili su 'Zrinski' i 'Tigrovi', koji su im nanijeli velike gubitke. Oni su sasvim sigurno imali puno ranjenih i poginulih, a mi smo imali nekoliko ranjenika, mislim da su to bili Marijan Mlinarić i Vlado Budimir. Da su oni uspjeli u svome naumu, svakako bi nam bilo puno teže braniti Borovo naselje u narednim mjesecima".
Ivan Dujmović, pripadnik 4. bojne 3. brigade ZNG-e: "Na sprovodu Katića i Damponje bio sam u počasnom vodu. Kad smo ispalili plotun, dobili smo zapovijed – trčećim korakom u autobus. U autobusu nam je zapovjednik rekao da ne idemo na Opatovac, nego u Borovo naselje gdje je u tijeku napad četnika iz Borova Sela. Zauzeli smo položaj kod famozne 'Trokatnice', a kad smo napad odbili, krenuli smo u 'čišćenje' Borova naselja. Da su nas prošli i probili u tim počecima, tijek bitke za Vukovar, zasigurno bi bio drugačiji".
FOTO: Privatna arhiva
Pogibija pripadnika bojne Zrinski
Nakon pogibije hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, Ante Glavinić, pripadnik bojne Zrinski, bio je prvi branitelj koji je u Vukovaru poginuo u direktnom okršaju sa srpskim pobunjenicima dana 25. srpnja 1991. U knjizi "Sjene rata" objavljenoj 1993. godine, zbirci ratnih izvješća koje je napisao urednik, ali i novinar i ratni reporter Glasa Slavonije Vladimir Vazdar, nalazi se i članak koji je Glas Slavonije objavio u petak, 26. srpnja 1991. pod naslovom BORBA U NASELJU LUŽAC:
"U višesatnom okršaju snaga MUP-a s teroristima, poginule dvije, a ranjeno sedam osoba. Na vukovarskom području u četvrtak je otvoreno novo žarište sukoba s teroristima koji su dospjeli u naselje Lužac i automatskim oružjem i eksplozivnim sredstvima napali pripadnike Ministarstva unutarnjih poslova. Oko 16 sati u predjelu Vukovara zvanom 'Budžak' mještani su uočili grupu od desetak terorista koji su dobro naoružani i maskirani napredovali iz šume Đergaj koritom Vuke iz smjera Bršadina te pripucali na stanovnike koji su štitili taj dio grada.
Odgovoreno im je istom mjerom, pa su se udaljili u predjel zvan Lužac gdje su se sukobili s pripadnicima MUP-a koji su im presjekli odstupnicu. Sukob s teroristima i nekim od ekstremnih stanovnika koji su im se priključili potrajao je sve do 21 sat. Prema saznanjima kojima raspolaže Policijska uprava iz Vukovara sadržanima u redovitom priopćenju za javnost, u sukobu je smrtno stradao Ante Glavinić, pripadnik MUP-a te mještanin Pavo Olah. Ranjeno je šest pripadnika MUP-a i civilna osoba, a o drugim gubicima nema podataka jer je očevid u tijeku" (op.a. u izvornom članku navedeno je pogrešno ime poginulog civila – Mijo Olaj).
Bio je to krasan dečko…
Dr. Juraj Njavro, voditelj ratnog saniteta u Vukovaru i glavni kirurg, u razgovoru s Markom Radićem, prisjetio se Ante Glavinića i akcije u kojoj je Ante poginuo: "U toj akciji je poginuo prvi Legija. Nadimak 'Legija' su dobivali pojedini hrvatski branitelji koji su bili u Legiji stranaca. Ovdje je poginuo prvi Legija, Ante Glavinić. Bio je rodom s Brača. Krasan jedan dečko, stvarno jako drag, dobar i hrabar mladić. Imao je neku posebnu, američku pušku, znam kako su dečki stalno gledali kako Ante ima dobru pušku. Uglavnom, to je bila jedna od vrlo važnih akcija, kojom je pripremljen teren za obranu grada".
Tko je ubio Antu Glavinića - Legiju, "zahvaljujući" podacima koji postoje u knjizi "Putevi nezaborava" autorice Snežane Šević, koja je zapisala "biografije srpskih boraca", njegov ubojica nije ostao nepoznat: "Voleo je istinu i uvek je održao datu reč. Videći šta se sprema, govorio je da će prvi pucati na ustaše jer ih pamti još iz II. svetskog rata i da se fašistima ne sme dozvoliti da rade što hoće. I ovoga puta održao je datu reč jer je prvi na Lušcu pucao na ustašku bandu, jednog ubio, a dvojicu ranio 25.7.1991. godine. Poginuo je istog dana kad su ustaše opkolili i minirali porodičnu kuću u kojoj se nalazio…".
Za srpanj 1991. u knjizi Fragmenti kronologije događaja u vukovarskoj bolnici, ostalo je zabilježeno: "Tijekom srpnja, u vukovarsku bolnicu primljeno je najmanje 56 ranjenika…". A brutalni rat tek se zahuktavao…
FOTO: Privatna arhiva
