NOGOMET POD STOLOM "Slučajni ručak" koji je razotkrio sustav
Jedan 'slučajan' susret, jedan dobar novinar i jedna hrabra redakcija otkrile su tajni sastanak drugog čovjeka HNS-a Tomislava Svetine i Zdravka Mamića. I dok se danima ne stišava buka oko jednog 'nevinog ručka', negdje u sjeni se ipak treba progovoriti o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti našeg nogometa.
Hrvatski nogomet već desetljećima nije samo igra, nego pozornica na kojoj se sudaraju ambicije, taštine, politika i osobne osvete. U središtu te pozornice stoji duh Zdravka Mamića – čak i danas, kada fizički nije prisutan, njegov utjecaj i dalje oblikuje odnose, saveze i strahove. Mamić je bio i ostao paradigma moći: čovjek koji je Dinamo pretvorio u izvozni pogon talenata, ali i simbol sustava u kojem su granice između interesa, saveza i institucija postale nejasne. Njegova sjena još uvijek lebdi nad HNS-om, nad sucima, nad karijerama – i nad onima koji ga javno osuđuju, ali potajno zazivaju. I dalje ima obraza s vremena na vrijeme komentirati događaje u Maksimirskoj 128, držati lekcije Zvonimiru Bobanu i Dinamovom članskom modelu. Ta spoznaja da nikada nije uspio aklamacijom postati veliki Dinamov vođa je nešto što će ga proganjati sve do sudnjeg dana.
U toj sjeni najduže stoji Tomislav Svetina, glavni tajnik HNS-a, birokrat nogometne vlasti i njezin vječni čuvar kontinuiteta. Svetina je antipod Zvone Bobana: bez karizme, bez javne strasti, ali s dubokim instinktom za preživljavanje. Njegov otpor Bobanu nije ideološki, nego egzistencijalni – Boban simbolizira lom, a Svetina opstaje samo u sustavu koji se ne mijenja. Njegova čežnja za Mamićem nije sentimentalna, već pragmatična: Mamić je jamčio stabilnost hijerarhije u kojoj je Svetina znao svoje mjesto. I upravo je trikom ‘svog učitelja’ još jednom zavladao ZNS-om, te tu pobjedu proglasio – veličanstvenom. Naime, sazvao je skupštinu pola godina ranije kako bi spasio glavu koju su već tražili Dinamo, te dio klubova najvećeg županijskog nogometnog saveza.
Svetina ne bio postojao bez Božidara Šikića, koji se također pojavio na gozbi pokraj Međugorja. On se pojavljuje kao figura prijelaza, čovjek koji zna balansirati između tabora. Formalno Bobanov suparnik, suštinski saveznik Mamićeva nasljeđa, Šikić predstavlja onu vrstu nogometnog političara koji nikada ne ide frontalno, ali uvijek zna gdje puše vjetar. Njegova snaga nije u javnoj riječi, nego u tišini sastanaka i nevidljivim dogovorima. U svijetu u kojem se svi zaklinju u reforme, Šikić je jamac da se promjene događaju sporo – ako se uopće dogode.
Na vrhu piramide danas sjedi Marijan Kustić, predsjednik HNS-a i čovjek od povjerenja Andreja Plenkovića. Kustić je lice institucionalne pristojnosti: umjeren, oprezan, uvijek s pogledom prema političkom centru moći. Njegova uloga nije da talasa, nego da stabilizira – da nogomet ostane dovoljno miran da ne postane politički problem. U tom smislu, Kustić nije revolucionar, nego upravitelj sustava koji još uvijek nosi Mamićeve temelje, ali ih pokušava obložiti europskim rječnikom transparentnosti. Njegova moć je i u uspjehu reprezentacije, koja je za nastup na svom sedmom Svjetskom prvenstvu dobila milijune koje jamče stabilnost i prosperitet HNS-u kakav mnogi mogu samo sanjati.
Na tu stranu je svakako nagnut i Damir Mišković, prvi čovjek Rijeke, aktualnog prvaka koji je zaratio s Bobanom, a Hajduk odavno ne može smisliti. Nekadašnji bliski Mamićev suradnik tako je ostao sam protiv – dva povijesna nogometna simbola. S Mamićem je godinama zapravo krojio sudbinu našeg nogometa, za to je od Dinamo dobio ‘mrvice’, ali i neke transfere koje su omogućili da klub ostane vitalan. Sada je ostao bez zaštite i prvi čovjek iz Rijeke ne spava više spokojno.
Nasuprot svima njima stoji Zvonimir Boban, danas predsjednik Dinama, a zapravo simbol otpora. Boban nije samo bivši kapetan i legenda, nego figura koja u hrvatski nogomet unosi ideju čistoće i poštenja – rijetku i zato opasnu. Njegov sukob s ljudima koji su nekad vodili nogomet nije osoban, nego svjetonazorski: Boban vjeruje da nogomet može biti pravedan, dok sustav oko njega opstaje na uvjerenju da to nije moguće. Upravo zato je Boban prijetnja – jer ne pristaje na kompromise koji su drugima postali način života.
I dok se sve to događa na relaciji Dinamo–HNS–politika, Hajduk ostaje vječni kontrapunkt, a Ivan Bilić njegova administrativna personifikacija. Bilić nije karizmatični vođa, nego predstavnik kluba koji živi od emocije, prkosa i vječnog osjećaja nepravde. Hajduk kroz njega govori tiše nego kroz Torcidu, ali jednako uporno: kao klub koji nikada nije prihvatio logiku saveza i zakulisnih igara, već radije bira ulogu moralne opozicije, čak i kada ga to košta. Nije tajna da želi bolji odnos s Dinamom, no velika borba za naslov, u koju se željeli ili ne, uvlači i HNS i sudačka organizacija, ipak je svojevrstan uteg.
U tom mozaiku portreta hrvatski nogomet izgleda kao nedovršena drama: stari moćnici bi preko svojih ‘satelita’ i dalje željeli vući konce, novi reformatori traže prostor, a institucije pokušavaju preživjeti između politike i javnosti. Pitanje više nije tko će pobijediti, nego hoće li nogomet kao igra ikada postati važnija od onih koji njome vladaju?
