Od sarajevskih ulica do belgijskog kanala: Život i smrt Jusufa Prazine Juke
Kontroverzni vojnik Jusuf Prazina Juka bio je ratni vojni zapovjednik Armije RBiH, ali i HVO-a. “Juka” je hrvatskoj javnosti gotovo nepoznat, no zato Sarajlije nikada neće zaboraviti njegovo ime. Pronađen je i ustrijeljen u jednome belgijskom kanalu na Novu godinu 1994., no da bi bilo jasno zašto je ovako okončao i kako je u tim ratnim godinama završio u Belgiji, potrebno je podsjetiti na sve ono što je prethodilo njegovoj smrti, piše 7dnevno.
Kao iznimno siromašan dječak, 60-tih je odrastao je na surovim, sarajevskim ulicama koje su ga oblikovale u ono što će postati: utjerivač dugova, razbojnik, kriminalac, ljubitelj borbi pasa i jedan od prvih ljudi obrane Sarajeva. Nedugo prije rata je otvorio agenciju za utjerivanje dugova koju je nazvao Zelene beretke, a do smrti je tvrdio kako su samoorganizirane paravojne jedinice “Zelene beretke” nazvane po njegovoj agenciji.
Juka je do 1992. godine već pet puta bio u zatvoru, a prije rata je bio i ranjen prilikom jednog sukoba za vrijeme borbe pasa koje su bile sastavni dio njegova života. Početkom srpske opsade Sarajeva 1992., svoju bandu ustrojava u paravojnu jedinicu i uključuje se u obranu grada, a uskoro formira vlastitu vojnu postrojbu od 3.000 ljudi, nazvanu “Jukini vukovi”. Ubrzo pokazuje neposluh i samovolju zbog čega počinje smetati novoustrojenoj vojsci, a onda je zbog okrutnosti prema civilima i zarobljenicima optužen za ratni zločin.
Foto: Screenshot/YT
Prešao u HVO, borio se protiv svog naroda
Izbjegavajući uhićenje, oružano se sukobljava s pripadnicima Armije i početkom 1993. bježi na područje Hercegovine te se priključuje Hrvatskom vijeću obrane, gdje odlukom Slobodana Praljka i Mladena Naletilića Tute postaje zapovjednik posebnih postrojbi HZ Herceg-Bosne. Kada je 9. svibnja 1993. godine HVO započeo obranu u Mostaru od napada Armije BiH na zapadni dio grada gdje je većinski naseljeno hrvatsko pučanstvo, svjedoci tvrde da je upravo Juka Prazina osobno sudjelovao u obrani od okupacije Armije BiH kao i daljnjeg progona Hrvata u zapadni dio Hercegovine.
Sljedećih nekoliko mjeseci ljeta 1993. bio je odgovaran za crtu bojišnice na najvrućemu mostarskom ratištu – Bulevaru. Bez obzira na to što se na teritoriju Mostara borio protiv Armije BiH koja je bila neprijateljski raspoložena prema građanima hrvatske nacionalnosti, bilo je zarobljenih muslimana koji su potvrdili da ih Juka nije dirao nakon zarobljavanja, čak je nekima dao paketić hrane ili kutiju cigareta. Suočen s prijetnjama obavještajnih krugova koji su utjecali na sve vojne i paravojne formacije u zemlji koje su se međusobno sukobljavale oko “ratnog plijena”, Juka napušta zemlju sredinom 1993. i odlazi u Hrvatsku, potom se skriva u Njemačkoj, da bi na kraju završio u Belgiji gdje je nastavio s nezakonitim radnjama i ilegalnim poslovima.
“Imao je zlokobnu energiju i lice osuđeno na smrt”
Posljednji je put viđen živ u noći 3. prosinca 1993. kada je zajedno sa svojim tjelohraniteljima izišao iz kuće. Tijelo mu je pronađeno nakon tri tjedna u jednom kanalu, točno na Novu godinu. Na sprovodu mu je došlo samo 30 ljudi, a tada se komentiralo da je to zato “jer ga se ljudi još plaše i nitko ne vjeruje da je uistinu mrtav.”
Patrick Bishop je u Daily Telegraphu samo nekoliko dana nakon Jukine smrti napisao:
“Imao je lice osuđeno na smrt: dugo, poput tabuta. Čupa tamne kose iznad tužnih smeđih očiju. Njegovo je vitko tijelo pulsiralo zlokobnom energijom koja ga je u boju naprosto izvrtala po frontu dok su meci zujali pored njega – kao da je, skoro, molio za smrt. No, to je bilo u drugoj zemlji, na užarenim ulicama Sarajeva i sniježnim padinama srednjobosanskih brda. Nikad ne bi pogodio da će ovako skončati, pod sterilnim natrijskim svjetlima autoputa u ravnicama Belgije.”
