Operacijom Spaljena zemlja hrvatske snage počele s oslobađanjem Dubrovnika i hrvatskog juga
Kako bi deblokirala Dubrovnik, Hrvatska je vojska 18. svibnja 1992. na Južnom bojištu započela operaciju Spaljena zemlja. Operacijama Neretva, Spaljena zemlja, Čagalj, Tigar, Oslobođena zemlja, Konavle i Vlaštica obranjen je Dubrovnik i očišćeno dubrovačko zaleđe. Iako manje poznata, jer su slijedile mnogo veće operacije, akcija Spaljena zemlja koja je trajala od 18. svibnja do 30. lipnja 1992. bila je iznimno teška i unatoč uspješnosti, hrvatskim je snagama nanijela velike gubitke.
U ranim jutarnjim satima, 1. listopada 1991. godine, snage JNA, potpomognute srpskim rezervistima i pripadnicima paravojnih srpskocrnogorskih formacija krenule su iz smjera Crne Gore i BiH s općim napadom na krajnji jug Hrvatske i Dubrovnik.
Napad koordiniran s kopna, zraka i mora
Dubrovačko područje bilo je napadnuto s čak trideset tisuća vojnika, gotovo dvije stotine tenkova i drugih oklopnih vozila, s više od stotinu topova, desetak bojnih brodova i podmornica te stotinjak ratnih zrakoplova.
Grad je sustavno napadan i uništavan, a cijela okolica Dubrovnika, kao i sva hrvatska mjesta južno od poluotoka Pelješca bila su okupirana i spaljena, a stanovništvo poubijano ili protjerano.
Nakon potpisivanja primirja u Sarajevu, početkom siječnja 1992., u Hrvatskoj vojsci proveden je preustroj postrojbi, a 10. travnja 1992. formirano je i Južno bojište s ciljem objedinjavanja bojnih djelovanja hrvatskih snaga. Zapovjednikom Južnog bojišta, temeljem zapovijedi predsjednika dr. Franje Tuđmana, imenovan je general zbora Janko Bobetko koji kreće u oslobađanje dubrovačkog područja te se u nekoliko uspješnih akcija oslobađa hrvatski jug, ali i zaleđe u susjednoj BiH.
Hrvatske snage pretrpjele velike gubitke
Nositelji operacije bili su 1. (Tigrovi)i 4. gardijska brigada (Pauci), uz potporu topničke grupe i mornaričkog odreda Pelješac. Poslije im se, preuzimajući obrambene položaje, pridružila domicilna 163., odnosno dijelovi 145. i 156. brigade HV-a. U akciji su obje profesionalne brigade pretrpjele velike gubitke.
Napadne akcije na tom području počele su još potkraj travnja, nakon što su, braneći kotu Bezimeni vis, pripadnici 1. brigade porazili puno jačeg i brojnijeg neprijatelja te počeli potiskivati srpsko-crnogorskog agresora. Zatim je krenula operacija Spaljena zemlja. Tigrovi su već u prvom napadu 18. svibnja oslobodili važne kote Treskavac i Tmor te je do 22. svibnja deblokiran Pelješac.
Idućih dana oslobođeni su Čepikuće i Slano, a zatim i cijelo dubrovačko primorje čime je osigurana prometnica prema Dubrovniku. Ti su uspjesi plaćeni mnogobrojnim žrtvama na hrvatskoj strani. Već 21. svibnja sedmero pripadnika 4. brigade poginulo je u borbama oko Neuma, a 27. svibnja, u borbama za Lisnik poginulo je osam i ranjeno dvadeset pripadnika Tigrova. Zbog neprestanih topničkih udara mrtve danima nisu mogli izvući, a sanitet je činio izvanredan napor ne bi li spasio teško ranjene u kršu dubrovačkog zaleđa.
Probijena blokada Dubrovnika
Nekoliko tenkova 1. brigade ušlo je 30. svibnja u Dubrovnik, čime je probijena blokada grada, a oslobađanje zaleđa nastavilo se do kraja lipnja. Uspješnom akcijom Spaljena zemlja stečeni su uvjeti za nove operacije kojima je u listopadu 1992. napokon oslobođen hrvatski jug.
Za vrijeme napada i okupacije dubrovačkog područja, s kojeg je izbjeglo i prognano više od 33 tisuća ljudi, poginula su 184 branitelja i 92 civila, a ranjeno je više od 1500 ljudi. U koncentracijskim logorima u Bileći u BiH te u Morinju u Crnoj Gori bile su zatočene 423 osobe. Neprijatelj je od Stona do Konavala do temelja spalio 2127 kuća, pa je bez krova nad glavom ostalo gotovo 7800 građana. Zapaljen je i zaštićeni, pola stoljeća star Arboretum u Trstenom, a okupirano područje potpuno je opljačkano.
Operacije hrvatskih snaga na širem Južnom bojištu bile su od velike važnosti i za Hrvate i Bošnjake u BiH jer su spriječile prvotne udare srpskih snaga na području Mostara i Neretve.
Odgovorni za napad na Dubrovnik odavno na slobodi
Zbog opsade dubrovačkog područja i granatiranja Dubrovnika u Haagu je 2005. osuđen general Pavle Strugar, zapovjednik 2. operativne grupe JNA. Zbog zdravstvenog stanja kazna mu je smanjena na sedam i pol godina te je nakon odsluženja dvije trećine kazne pušten na slobodu.
Admiral Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) Miodrag Jokić, zapovjednik 9. vojno-pomorskog sektora Boka, osuđen je 2004. u Haagu na sedam godina zatvora, a nakon odsluženja dvije trećine kazne pušten je 2008. na slobodu.
Kapetan Vladimir Kovačević Rambo, zapovjednik trećeg bataljuna 472. motorizirane brigade JNA iz Trebinja, koji je vodio topnički napad na Dubrovnik 6. prosinca 1991., optužen je pred Haaškim sudom 2005. godine. Zbog dijagnosticirane duševne bolesti njegov je slučaj prepušten srpskom pravosuđu, no suda nije vidio. Zatvoren je u psihijatrijskoj ustanovi.
Viceadmiral JRM-a Milan Zec oslobođen je svih optužbi pred Sudom u Haagu zbog nedostatka dokaza.
