PAD BOGDANOVACA I MUČAN PROBOJ: Ovo je jedna od najšokantnijih priča iz Domovinskog rata
Na današnji dan pao je posljednji štit Vukovara, malo selo Bogdanovci koje je do posljednjeg trenutka branilo 200-tinjak odvažnih i upornih branitelja. Zbog svog tvrdoglavog otpora, Bogdanovci su doživjeli sudbinu kakvu je naknadno doživio i Vukovar – potpuno su sravnjeni. Toliko, da stanovnici koji su se vratili nakon rata nisu mogli točno znati na kojem je mjestu bila njihova kuća. Oni kažu da se u njihovo selo ptice nisu vratile još godinama nakon rata…
Pripadnici Zbora narodne garde, Hrvatskih obrambenih snaga i policije, 10. studenog shvatili su da su ostali bez municije i da se tako goloruki ne mogu braniti, pa su zajedno s ranjenicima i civilima krenuli u proboj. U jednoj od skupina, nalazila se i trudnica…
Štafeta smrti
Kako bi što uspješnije izvukli mještane, hrabri pripadnici HOS-a dolaze na gotovo suicidalnu, ali tada jedinu spasonosnu ideju. Kroz minirana polja kukuruza izmjenjivat će se na čelu kolone, a sve s ciljem da netko od civila ne bi aktivirao minu. Ovaj pothvat naknadno će se nazvati “HOS-ova štafeta smrti”. U njemu je sudjelovao Ivica Jurčan, 100%-tni invalid Domovinskog rata za koje je pravo čudo da je uopće živ.
“U izmaglici i mraku, naletjeli smo na minsko polje. Tihomir Iveta Piđo, Ante Šarić, Amo Hrbatović, Đuro Kovačević, Zoran Antunović, Josip Knežević i ja ostali smo ranjeni ležati. Crvenkapa je tamo i poginuo, na tom minskom polju, kao i Stjepan Katić iz Bogdanovaca. A onda su počela umiranja teško izranjavanih suboraca koji su ležali usred miniranog polja. Najprije je preminuo Josip Knežević koji se, želeći se napiti vode, dopuzao do rijeke Vuke u kojoj se ugušio, a do jutra je preminuo Antunović, pa treći dan Ante Šarić… Nas šestorica smo bili tamo, nas četvorica smo i dalje ležali u kukuruzima. Dani su prolazili…”, kazao je Jurčan i dalje tvrdeći da to nije najgore što se tada dogodilo.
Sam u minskom polju
Osmi dan naišao je jedan branitelj iz Vukovara. On je pomogao Đuri Kovačeviću i Rami Vrbatoviću koji su se koliko toliko mogli oslanjati na noge pa ih je izvukao do Vinkovaca. Ostali su još Jurčan, Piđo i dečki koji su izginuli i pomrli na minskom polju. Deveti dan proboja naišao je Željko Đapić, policajac koji je krenuo iz proboja iz Vukovara.
“Poveli su Piđu i htjeli su i mene, ali nije bilo nikakve šanse. Bio sam sav raskomadan, vitalni organi su mi bili oštećeni. Nije mi bilo nikakve pomoći. Ja sam, dakle, ostao i taj, deveti dan”, priča o svojoj agoniji Jurčan.
Ovaj čudom preživjeli heroj ostao je ležati i tri dana nakon odlaska posljednjeg suborca Piđe. Ovako priča o svom dvanaestom danu koji je dočekao u polumrtvom stanju.
Na rubu života – dvanaesti dan
“Bilo je jako hladno vrijeme. Bio sam žedan pa sam čekao da se šatorsko krilo smrzne da ga pocuclam. Oko mene je bio kukuruz, prljav i pljesnjiv. Grabio sam, koliko sam mogao baratati, desnom rukom uzimao i stavljao u usta, bilo što. Bio sam već polumrtav. Dvanaest dana ništa ne jedete, ne pijete, temperatura je jako u minusu, već sam se počeo smrzavati. Imao sam namjeru ubiti se, to su bile muke. Međutim, imao sam uz sebe jednu bombu i automat koji je već bio oksidirao, nisam imao čime repetirati. Probao sam aktivirati bombu, ali nisam imao čime povuči osigurač, tako da su svi pokušaji da se spasim te muke bili uzaludni.”
Kraj agonije
Tog dvanaestog dana Jurčan se poveselio skupini ljudi koja mu je prilazila i poveselio se spasu. Međutim, bila je to JNA… Odveli su ga u Marince u svoj štab i predali rezervistima i četnicima. Iako jedva živ, u jednom podrumu u Marincima je tri dana bio zatočen i svakodnevno mučen i premlaćivan. Nakon toga je prevezen u Sremsku Mitrovicu i zatočen u logor. U Srbiji mu je amputirana lijeva potkoljenica, desno stopalo i fiksirana mu je lijeva ruka. Razmijenjen je 27. ožujka 1992. godine…
