‘PITANJE JE HOĆEMO LI USPJETI SAČUVATI ZEMLJU ZA KOJU SMO SE BORILI!’ Veliko upozorenje našeg stručnjaka: Otkako smo izborili neovisnost, izgubili smo najviše ljudi
Iseljavanje je iz Hrvatske nastavljeno i u našim modernim, europskim, demokratskim, samostalnim i slobodnim vremenima i sve više poprima obrazac povijesnog usuda koji ne prestaje, a s njim ne prestaje ni vječni san o povratku. Jednog dana, u zemlju svoje mladosti, svojih majki i očeva i svojih predaka. Mitska zemlja plavog neba i mora, nepregledne ravnice, krških polja i zaravni, mediteranske klimatske blagosti, obalnog i otočnog bogatstva, planinskog i gorskog reljefa i povijesti prepune borbe za opstanak u prirodnoj ljepoti koju su si mnogi zamišljali prisvojiti. Ratom ili mirom, nije birano u prošlim vremenima niti je izbor minuo u suvremenim, ali i s istim velikim mislima o prisvajanju u užem i širem okruženju.
Kako se uopće moglo dogoditi da ta dugačka, krška i razvedena istočnojadranska i najljepša europska obala gotovo u cijelosti sa svim otočnim prostorom pripadne upravo hrvatskoj populaciji, pitaju se i danas mnogi. Zamišljajući je i dalje kao svoj posebni izazov prema kojem valja usmjeriti političko i drugo djelovanje.
Praktički bez dubine zaleđa, čak i prostorno razdvojena neumskim koridorom i s uskoćom gorskog (goranskog) prostora na kartografskoj podlozi poput ptice široko raširenih krila u uzlaznom letu. Opstanak u svim povijesnim kretanjima vojski, naroda i interesa, graničnim ulogama “predziđa” i ostalim sličnim nasljeđima, unutar kartografskog obrisa s izrazito dugim granicama prema ukupnoj površini vlastitog teritorija te raširenosti i prostornoj razdvojenosti, prerastao je u povijesni obrazac života. Način očuvanja hrvatskog identiteta u svim takvim povijesnim okolnostima samo potvrđuje hrvatske civilizacijske vrijednosti i mitsku snagu opstanka i nastavka.
Povijesni obrazac
Posebno stoga što se takav prostor poput dara božjeg kroz sve povijesne krize uvijek branio s apsolutno malobrojnom populacijom u usporedbi s ostalim europskim i svjetskim carskim, kraljevskim, vojnim, populacijskim, državnim i po puno još toga veličinama.
Oduvijek su sva ta povijesna zbivanja i posezanja uvjetovala iseljavanja hrvatske identitetske populacije s više ili manje intenziteta u svim smjerovima pa zato i ne čudi konačni rezultat u današnjici – veća apsolutna brojnost hrvatske populacije rasute diljem svijeta od domicilne u okvirima nacionalnih državnih granica. Generacije su danas već izvan Hrvatske, mladost je ostavljena u drugim sredinama, ali se idealizam prema zemlji njihovih misli i sjećanja nikad nije izgubio.
Posebno je to bogatstvo, nemjerljiva vrijednost i zalog opstanka u budućim nemirnim i neizvjesnim vremenima koja nam se najavljuju. Rezultate popisa stanovništva u Hrvatskoj moguće je prema međunarodno usvojenim kriterijima popisivanja i statističkog bilježenja pratiti po naseljima od 1857. Smatra se to prvim pravim popisom stanovništva temeljenim na jasno definiranim obilježjima i obrascima popisivanja, a u razdoblju nakon tog je popisa stanovništva moguće jasno uočiti pet intenzivnih iseljeničkih valova koji su decimirali hrvatsku domicilnu populaciju.
Događalo se to unatoč postojanom prirodnom kretanju praktički sve do početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Prethodna povijesna usmjeravanja stanovništva za austro-ugarske i osmanske vladavine i kontrole prostora u ovim okvirima samo spominjemo.
Početkom je dvadesetog stoljeća krenuo prvi intenzivniji val i po procjeni je odnio, stavljajući u odnos međupopisnu promjenu i prirodno međupopisno kretanje stanovništva, gotovo 350.000 osoba uglavnom preko oceana.
Drugi je iseljenički val uslijedio u poratnom razdoblju nakon Drugog svjetskog rata kao posljedica vojnog poraza i povlačenja i civila s vojskom. Usporedbom popisa stanovništva 1931. (1941. nije u ratnim okolnostima proveden popis stanovništva) i 1948. te procjenom apsolutnog prirodnog kretanja stanovništva vjerojatni su gubici iseljavanjem više od 300.000 osoba, uglavnom također prema Amerikama.
Najgora nepogoda
Treći je intenzivni iseljenički val uslijedio šezdesetih godina nakon otvaranja granica u tzv. gastarbajterskom razdoblju i uglavnom je prema europskim zemljama odnio oko 450.000 osoba. I nije to bila samo ekonomska migracija nego i po puno pokazatelja i politički usmjeravana.
Četvrti je iseljenički val uslijedio za vrijeme srbijanske vojne agresije na Hrvatsku i tijekom okupacije gotovo četvrtine hrvatskog državnog teritorija te odnio iseljavanjem gotovo 300.000 državljana Hrvatske srpske etničke pripadnosti (prije vojne akcije oslobađanja nazvane Oluja, za njezina kratkog trajanja i neposredno nakon nje oko 130.000 osoba).
Peti je iseljenički val uslijedio u samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj, s posebnim intenzitetom nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju 2013. i odnio je po procjeni temeljenoj na međupopisnim promjenama, prirodnom padu i službenim statistikama zemalja useljavanja, više od 500.000 osoba. Demografski su potop u slobodi potvrdili i rezultati zadnjeg popisa stanovništva 2021., a prema prethodnim je iseljeničkim valovima upravo ovaj recentni najintenzivniji i s najvećim destrukcijskim posljedicama za hrvatsku sadašnjost i budućnost.
Ukupni se demografski gubici iseljavanjem u svih pet iseljeničkih valova mogu procijeniti na gotovo dva milijuna ljudi, a uz njih je potrebno spomenuti i posredne i neposredne gubitke stanovništva vezane uz sva tri rata u dvadesetom stoljeću. Prema tim je gubicima u svim trima poslijeratnim prvim popisima stanovništva jedino Hrvatska u cijelom užem i širem okruženju imala depopulaciju ukupnog stanovništva. Jedino Hrvatska, kao potvrda o brojnosti stradanja. Veliki gubici iseljavanjem i posrednim i neposrednim ratnim stradanjima izravno su uvjetovali ubrzavanje pojave prirodnog pada stanovništva, ulaska Hrvatske u posttranzicijsku fazu demografskih prijelaza poput razvijenih europskih zemlja, gospodarskog stagniranja i danas već veću brojnost hrvatske identitetske populacije u iseljeništvu nego u domicilnom državnom prostoru.
Nemjerljivo bogatstvo
Hrvatski iseljenici ne bi trebali niti smjeli biti izgubljena vrijednost za Hrvatsku, kao što to nisu ni u drugim dvjema zemljama s brojnijim iseljeništvom od domicilne populacije. Pravi su demografski gubici uslijedili s pojavom prirodnog pada stanovništva, odnosno s brojnijim umiranjem od rađanja koje je počelo početkom devedesetih prošlog stoljeća, a silno se intenziviralo za vrijeme agresije na Hrvatsku, nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju i u posljednjih nekoliko godina odlaskom uglavnom mladih i mladih obitelji. Silina je prirodnog pada stanovništva na godišnjoj razini (više umrlih nego rođenih) dosegla gotovo 30.000 osoba i premašila dvostruko ukupne izravne ratne gubitke tijekom pet godina rata i okupacije.
Hrvatsko iseljeništvo zato u silnim demografskim negativnostima koje izravno pritišću razvoj, društvenu i prostornu uređenost, gotovo sve razvojne modele i sustave na kojima se temelje hrvatsko društvo i hrvatski prostor i naravno bez ikakve sumnje i nacionalna sigurnost, ostaje i postaje temelj ne samo demografskog opstanka i nastavka nego i ukupnog razvojnog. Generacije hrvatskih iseljenika diljem svijeta relativno su se brzo prilagodile novim sredinama i njihovu načinu života i rada i postale u novim kriznim vremenima vrlo poželjna imigracijska radna snaga.
Unatoč generacijskim razlikama, dugom vremenu provedenom u novim sredinama, relativno maloj povezanosti s domovinom svojih predaka i kod mnogih unatoč nepoznavanju jezika, idealizam prema Hrvatskoj nije nestajao niti se izgubila vječna želja za povezanošću, povratkom i brigom o hrvatskom društvu i prostoru kao svojem.
Posebno je to bogatstvo, potvrđivano svake godine velikim iznosima doznaka u hrvatski financijski sustav svojima u domovini, većim od svih mogućih stranih investicija u Hrvatsku. Demografski, gospodarski, financijski, investicijski i svaki je drugi iseljenički potencijal vrijednost na kojoj bi se trebali temeljiti svi razvojni planovi moderne Hrvatske i to bi u novim kriznim demografskim, migracijskim, gospodarskim i inim okolnostima trebala biti osnova izvjesne hrvatske budućnosti. Idealizam, povezanost, bogatstvo, vrijednost, potencijal i pripadnost hrvatskog višegeneracijskog iseljeništva jesu i trebaju biti zalog hrvatskog demografskog opstanka i nastavka.
Stalna potvrđivanja
Spomenute se vrijednosti redovito potvrđuju na iseljeničkim kongresima i sličnim susretima, s kojih se ukupnoj hrvatskoj javnosti, a posebno političkoj, uvijek i bez dodatnih primisli upućuju pozivi, molbe i gotovo vapaji za primjerenom povezanošću i suradnjom, za funkcionalnim uključivanjem i vrednovanjem i u konačnici za pokazivanjem političke volje prema svom iseljeništvu. Dolazi to u najvećoj mjeri iz znanstvenih krugova, unutar kojih vječni idealizam zajedništva i povezanosti nikad nije prestao biti znanstveni istraživački interes niti je ikad postojala upitnost smisla uključivanja iseljeničkog idealizma i bogatstva u ukupni društveni, politički, akademski i svaki drugi život u Hrvatskoj.
Nova će vremena sasvim sigurno promijeniti i političku volju u Hrvatskoj prema svom iseljeničkom bogatstvu i ideološki će nasljednici u novim formama kao recentni vladari Hrvatske morati prihvatiti iseljeničku stvarnost kao objektivnu i nužnu razvojnu potrebu. Samo formalnim i izričajnim pokazivanjem zajedništva i važnosti s trenutne hrvatske političke scene, hrvatsko se iseljeništvo nije bitno približilo funkcionalnim i razvojnim hrvatskim potrebama. Zato je uvijek nužno ukazivati političkom interesnom ideološkom krugu s potrebom ostavljanja dojma kako hrvatski iseljenički idealizam prema svojoj zemlji nije nestao niti će ga politička sebičnost promijeniti. Prema zemlji plavog mora, cvjetnih livada, gorskih prijelaza, njihove mladosti i njihovih predaka.
Izvor:dnevno.hr/Foto:fah
