Posljedice pandemije: Svako deseto dijete depresivno, a svako sedmo pati od PTSP-a

Nastava od kuće, maske i društvena udaljenost, ukidanje sportskih i drugih aktivnosti – pandemija koronavirusa promijenila je živote djece i mladih.

Nova pravila koja je uvela pandemija koronavirusa utjecala su na živote djece i mladih, i na njihovo mentalno zdravlje.

Devet posto djece je depresivno ili anksiozno, a 15 posto ima simptome PTSP-a. Nastava od kuće, maske i društvena udaljenost, ukidanje sportskih i drugih aktivnosti – pandemija koronavirusa promijenila je živote djece i mladih, ostavila tragove i na njihovo mentalno zdravlje.

“Anksiozne tegobe su na prvom mjestu, zatim imamo depresiju, to je jako ozbiljno. Ona se samoozljeđuju, u većem intenzitetu imaju suicidalne ideje i razrađene planove, samodestrukcija se ogleda i u tome da imamo inače odlične učenike koji sada padaju razrede”, kazala je za RTL voditeljica Odjela za mentalno zdravlje djece i mladih NZJZ Dr. Andrija Štampar Zrinka Ćavar.

Situaciju je dodatno otežao i potres. Prema istraživanju koje je Klinika za zaštitu djece i mladih provela na 22 tisuće učenika osnovnih i srednjih škola pokazuju da svako 10 dijete pati od anksioznosti i depresije, a svako 7 od posttraumatskog stresa.

Kod 56% učenika zabilježene su poteškoće koncentracije. Njih 47% zabrinuti su za članove svoje obitelji, a njih 39% boje se ostati sami kod kuće. (IZVOR: Poliklinika za zaštitu djece mladih Grada Zagreba).

“Prethodnu godinu ja sam imala oko 20 prvih pregleda mjesečno djeci i mladih, dob od 12 do 25 godina, a sada se to udvostručilo. Kod nas je lista čekanja 3 tjedna, što i nije tako strašno, a informacije koje dobivam kažu da su u klinikama i 3 do 6 mjeseci”, govori Ćavar.

Odrasli djeci moraju biti uzor

Odvojenost i druženja na distanci najteže padaju adolescentima.

“Zapravo vidim da su frustrirani, i različito se nose s tom frustracijom. Neki se povuku u sobe, neki su ljuti, buntovni, prkose ali u većini slučajeva su nezadovoljni jer im nedostaje druženje uživo. Nema koncerata, ekskurzija, utakmica”, ističe profesorica psihologije u Gimnaziji Dubrovnik Suada Salčić.

Primijetiti problem i reagirati na vrijeme učiteljima i nastavnicima puno je teže preko ekrana nego u učionicama.

“Zbog toga smo mi odmah od početka složili jedan model temeljem kojeg niti jedno dijete koje ne mora biti na online nastavi nije na online nastavi. Isključivo ona u čijoj lokalnoj sredini su epidemiološki uvjeti takvi. Ti modeli se brzo mijenjaju i djeca se vraćaju u škole”, govori glavni savjetnik ministra znanosti i obrazovanja Božo Pavičin.

Stručnjaci zato upozoravaju da je u ovakvim krizama s djecom najvažnije razgovarati.

“Dati djeci da pričaju o osjećajima, o osjećajima koji postaju toksični ako se potiskuju i čine loše mentalnom zdravlju”, jasno će Ćavar.

“Biti vani, iskoristiti i tjelesne aktivnosti, ne samo biti ispred ekrana, a kada to moramo, kada imamo online školu, svejedno imati strukturu – ustati se i spremiti se bez obzira što si u papučama”, kaže Salčić.

Odrasli djeci moraju biti uzor i olakšati im odrastanje u uvjetima pandemije.