Posljednji pozdrav ratniku - Boris Ivica Kuzmanović (Buco)
Boris Ivica Kuzmanović (Buco) iz Bay View, WI, SAD umro je iznenada u ponedjeljak 25. studenog u 48-oj godini života. Iza njega ostali su živući roditelji i brojna rodbina iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kanade, Švedske, SAD i cijelog svijeta. Bio je odan i suosjećajan sin, brat, ujak i prijatelj. Bio je nevjerojatan sportaš u više sportova. Odrastao je na nogometnim terenima Hrvatskog parka, igrajući za mlade i nogomet za Hrvatske Orlove, osnovane 1922. S 16 godina otputovao je u Zagreb, u Hrvatsku i isprobao se u mlađim uzrasti za trenutnog sudionika Lige prvaka, Dinama iz Zagreba. Izabran je da sudjeluje i igra u njihovom razvojnom programu. Nakon nekog vremena vratio se u školu u Greendaleu, umjesto da je upisao školu u Zagrebu ili u 16. godini nastavio profesionalnu nogometnu karijeru. Nogomet je bio njegova ljubav, a glazba je bila njegova strast. Bio je multi-instrumentalni talent, počevši od Tamburaškog orkestra "Silver Strings" iz Amerike. Njegova ljubav prema hrvatskoj glazbi bila je vidljiva po toplini i dubini njegova pjevanja i sviranja hrvatskih pjesama. Od Bećara iz Srebrnih žica, do drugog tamburaškog sastava koji su osnovali on i njegova braća iz Srebrnih žica imena Vatra. Ljudi svih korijena, hrvatskih i nehrvatskih, dolazili su ih rado slušati kako sviraju. Svoju glazbenu strast dijelio je s prijateljima iz Greendale-a, a posebno sa svojim nećacima.
Godine 1992. odlučio je napustiti školu. Domovina njegovih roditelja i obitelji, Hrvatska, bila je napadnuta. Prije svoje hrabre službe u 160. brigadi HV u hrvatskom gradu Osijeku i kao dragovoljac u Mostaru, služio je u Uredu za inozemni tisak sa sjedištem u Zagrebu, izvještavajući novinare iz svijeta i vodeći ih na prve linije. Radio je i posao prevoditelja. On i njegovi sunarodnjaci iz SAD-a, Kanade, Europe i Australije, svi klinci, došli su u Hrvatsku dragovoljno vezani svojom ljubavlju prema Hrvatskoj i slobodi. Neki od te djece i danas su životni prijatelji.
Kad se vratio, diplomirao je na UW-Milwaukeeu i ušao u poslovni svijet u industriji financijskih usluga, živeći i radeći u Chicagu, IL i Austinu, TX. Povrtatkom u Milwaukee radio je kao prodavač softvera.
Posljednja 4 mjeseca proveo je u Hrvatskoj, u mjestu Cista Provo, rodnom selu njegove majke, u kući koju je izgradio njegov djed po majci. Uživao je na hrvatskoj morskoj obali, udaljenoj 30 minuta od sela. Opuštala ga je i mirnoća sjedenja pod vinovom lozom ispred kuće s gemištom u ruci. Buco je volio svoju obitelj i bio je nevjerojatan stric svojim nećkinjama i nećacima. Nije pričao o sebi. Stvari poput volontiranja u kući „Hope“, skloništima za beskućnike, nikome nisu bile nepoznate sve dok nije tamo poveo i svog nećaka sa sobom. Bio je učitelj u pivskom vrtu Hrvatskog parka i redovito pratio nogometne nastupe svojih Croatian Eagles, neovisno da li su igrali kući ili u gostima.
Pogreb će se održati u subotu, 30. studenoga 2019. u Hrvatskoj katoličkoj crkvi Svetoga srca, ulica 917 N. 49. u Milwaukee-ju.
Neka počiva u miru s gitarom i tamburom u ruci! Volio bi da si tu! S Bogom naš Buco.
Kad čuješ crkvena zvona i pucnjavu tri plutona
Na trenutak stani ni korak taj ne zakorači
Ne srami se iskreno zaplači.
Na vječni počinak tad spuštaju se tijela.
I to je malo što dati za njihova djela
Za slobodu vašu.
Za Hrvatsku našu..
Ivica Telišman
Uredništvo PDN-a i Braniteljskog radija RH izražava najiskreniju sućut obitelji, prijateljima i suborcima.
S nama je zauvijek!
