Vukovarski branitelj ogorčen zbog dva obilježavanja: „Zašto nas ponovno dijele?“

U objavi Grada Vukovara navodi se:

35. OBLJETNICA USTROJA 204. VUKOVARSKE BRIGADE 🇭🇷

Danas je u Vukovaru s ponosom i dubokim poštovanjem obilježena 35. obljetnica ustroja legendarne 204. vukovarske brigade Hrvatske vojske, postrojbe čije je ime neraskidivo povezano s herojskom obranom Vukovara i stvaranjem slobodne Hrvatske.

Obilježavanje je započelo polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, nakon čega je u crkvi sv. Filipa i Jakova služena sveta misa za sve poginule, nestale i ubijene hrvatske branitelje.

U najtežim danima 1991. godine pripadnici 204. vukovarske brigade stali su u obranu svoga grada i Domovine te su u iznimno teškim okolnostima pružali otpor višestruko nadmoćnijim snagama JNA i srpskih paravojnih postrojbi. Njihov otpor usporio je daljnje napredovanje neprijateljskih snaga i Hrvatskoj osigurao dragocjeno vrijeme za obranu i oslobađanje okupiranog teritorija.

1. vukovarska brigada zato nije samo dio povijesti Vukovara. Ona je jedan od najvećih simbola hrvatskog otpora, hrabrosti i žrtve u Domovinskom ratu.

Obilježavanju se odazvao i istaknuti vukovarski branitelj Zlatko Panjković, pripadnik 204. vukovarske brigade. Upravo je tijekom dolaska u Vukovar, kako navodi u svojoj objavi na Facebooku, saznao da će se ove godine održati dva odvojena obilježavanja obljetnice ustroja brigade – jedno održano jučer, a drugo najavljeno za tjedan dana.

Panjković je o tome napisao emotivnu objavu, koju prenosimo u cijelosti:

JEDNA BRIGADA, DVA OBILJEŽAVANJA – KADA SMO DOŠLI DOTLE!!

Nakon mnogo godina danas sam ponovno došao u Vukovar, na obilježavanje 35. obljetnice ustroja 204. vukovarske brigade, brigade kojoj sam i sam pripadao.

Dok sam prolazio alejama poginulih i umrlih suboraca te čitao imena svojih prijatelja, grlo mi se stezalo, a pred očima su mi se vraćala njihova lica.

Bili su to naši prijatelji, susjedi, očevi, muževi, sinovi i suborci.

Danas su njihova imena uklesana u hladni kamen.

Dolazim do središnjeg dijela i u prvi tren nikoga od okupljenih ne prepoznajem. Svi smo se promijenili. Tek nakon nekoliko trenutaka prepoznajem stare prijatelje i suborce. Grlimo se i radujemo susretu, ali u grudima ostaje golema tuga.

Zar je doista prošlo toliko vremena?

A onda novi šok!

Nema nijednog zapovjednika grada ni dozapovjednika. Nema ni onih koji se godinama predstavljaju kao „zadnji“ i „posljednji“ zapovjednici obrane Vukovara.

Nema ih danas, kao što ih nije bilo ni posljednjih dana prije okupacije grada. Tada su, kako kažu, otišli „po pomoć“.

Danas jednostavno nisu došli.

Među malobrojnim okupljenima čujem da će ove godine biti dva obilježavanja. Drugo za tjedan dana.

Zašto dva? Za koga dva? Tko nas ponovno dijeli i zbog čega?

Zar je trebalo podijeliti i obilježavanje ustroja brigade čiji su pripadnici zajedno branili isti grad, nosili istu bitku i krvarili na istim ulicama?

A onda mi pogled zastane na crnoj ploči.

Ipak su ondje bila dva zapovjednika:

Blago Zadro i Marko Babić.

Gledaju nas sa svojih crnih spomenika. Samo nisam siguran jesu li zadovoljni onime što vide: tužne suborce, malobrojne ljude i još jednu nepotrebnu podjelu.

Napuštajući groblje, kroz glavu mi je prolazila samo jedna misao:

Kada smo došli dotle?

A vama, moji poginuli i umrli suborci, mogu samo reći:

Oprostite što smo dopustili da ono što ste vi držali zajedno danas drugi cijepaju datumima, protokolima i osobnim interesima.

Ja vas dijeliti neću.

Dolazit ću vam dok god dišem, ali nikad više kada mi netko odredi, nego kada me srce dovede, sam i bez protokola.

Za mene ste bili, jeste i zauvijek ćete ostati jedna brigada, jedan ponos i jedan Vukovar.

Neka vam je vječna slava i hvala, braćo moja.

Mi prolazimo. Vi ostajete.