Priča o legendarnoj fotografiji branitelja sa Srđa nastaloj 28. listopada 1991. godine
Raskošna fotomonografija “1991.”, knjiga je koja na gotovo 300 stranica u boji objavljuje dosad neviđene ratne fotografije vrsnog fotoreportera i pisca Zorana Filipovića .
Sa 32 godine Zoran se, naoružan fotoaparatom i znatiželjom, zaputio na ratišta diljem Hrvatske, a njegovi radovi objavljivani su u brojnim utjecajnim svjetskim medijima. Bio je dio tima najprestižnije svjetske footoagencije Magnum. Te, krvave 1991. obišao je bojišnice od krajnjeg juga do istoka Hrvatske, od Dubrovnika do Vukovara. Pritom se koristio pseudonimom Zoro.
DUBROVNIK – SRĐ – GRUPNI PORTRET, 28. listopada 1991.
Ovo je suluda fotografija, odnosno sulude su okolnosti pod kojima je nastala. Srđ je bio gotovo u potpunosti pod srpskim snagama. Naši vojnici držali su samo 200-300 metara položaja oko Tvrđave Imperijal. Htio sam ih fotografirati, ali vrijeme je bilo jako tmurno i maglovito. Znao sam da slika nema nikakvog smisla ako se ne vidi Dubrovnik pa sam se popeo na jarbol zastave kako bih u pozadini imao grad. Vjerujem da Srbi nisu mogli doći k sebi što to izvodim, rekao je svojevremeno Zoran Filipović Zoro .
Sigurno su me vidjeli, jer smo se cijelo vrijeme promatrali preko nišana, i znali smo da je svaki korak protivničke strane, a kamoli da ne bi vidio čovjeka koji pet minuta s fotoaparatom visi s jarbolom. Jednom sam se rukom pridržavao za jarbol, aparat mi je visio oko vrata, a drugom sam mijenjao objektive. Čak sam koristio i bljeskalicu da dobijem prvi bolji plan. Ni danas mi nije jasno kako me nisu ubili. Čuvao me Bog…
Pročitajte što o današnjem danu 1991. godine zapisao sam Zoran Filipović Zoro u knjizi „Dnevnik smrti“ i monografske knjige „1991.“ :
”Dubrovnik, 28. listopada 1991.
Danas sam bio na Srđu kod naših. Gore je jedna stara austrougarska utvrda Imperial koja dominira Gradom. Tko drži Srđ, drži i Dubrovnik. Naši su to dobro znali. Neprijatelj je došao i lijevo i desno, na puškomet. Ali Srđ nisu zauzeli. Tukli su i artiljerijom i raketirali iz zrakoplova, ali je stara utvrda odolila. Kameni zidovi, debeli i do dva metra, nisu osjetili ove napade. Najsigurnije prostorije nalaze se u podrumu tvrđave, duboko ukopane u kamen. U njima su i cisterne s vodom, tako da je tvrđava mogla izdržati i dužu opsadu.
Do tvrđave se dolazi vijugavom napornom stazom uklesanom u kamenu. Serpentina vijuga od podnožja brda do njegova vrha, djelomično prolazeći kroz rijetku čempresovu šumu, jedini zaostali komad zelenoga na izgorenom dubrovačkom pejsažu. Sve ostalo je sada zgarište. Korak lijevo ili desno sa staze znači sigurnu smrt. Sav prostor oko staze i cijeli prostor brda je miniran. Postavljene su protupješačke mine “televizori”. “Televizori” su poseban izum Hrvatske vojske, koji se razvio u nedostatku industrijski proizvedenih ubojitih sredstava, koje Hrvatska, zbog embarga, nije imala. Rade se u kućnim radionicama od željeznog oklopa, eksplozivnog punjenja i čavala. Eksplodira i uništava neprijateljske pješake u kutu od 120 stupnjeva. U praksi su se pokazali jako učinkovitima.”
NE DOPUSTIMO DA SE ZABORAVI !!!
Izvor: Zoran Filipović Zoro
