Sestra vukovarskog heroja Marka Babića: 'Mučili su i ubili mog oca i majku. Želim pravdu'

PRESUDA RATNOM ZLOČINCU

Zoran Vajić strijeljao je civile u Trpinji 1991. Među njima i roditelje vukovarskog heroja Marka Babića. Nepravomoćno je dobio 20 godina zatvora. Kata Lozančič, sestra heroja Vukovara je svjedok zločina

Nisam ga poznavala, na sreću. Čula sam da je prije rata radio kao kondukter. Bila sam jedan od svjedoka 2014. nakon što su ih neke uhitili. Ispričala sam sudu ono što znam, a to je da su 14. rujna 1991. četnici ušli u dio grada Vukovara na Trpinjskoj cesti gdje su živjeli moji roditelj Iva i Stipo Babić. Posebno su bili okrutni prema ocu Stipi jer su znali da je njegov sin, a moj brat, Marko Babić, jedan od zapovjednika koji je uništio puno neprijateljskih tenkova... Započela je tako svoju priču Kata Lozančič, sestra heroja Vukovara i Trpinjske ceste te kći supružnika Stipe i Ive Babića koji se vode kao nestali od 1991. godine, piše 24sata.

Za ubojstvo Stipe i Ive, kao i desetak drugih hrvatskih civila, prošli tjedan je nepravomoćno je osuđen Zoran Vajić iz Trpinja. Na Županijskom sudu u Osijeku osuđen je za ratni zločin i dobio je 20 godina zatvora. Tereti ga se da je, kao pripadnik paravojnih srpskih postrojbi, u rujnu 1991. godine ubio desetak hrvatskih civila uglavnom starije dobi koji su uhićeni na Trpinjskoj cesti i dovedeni u zatvor milicije u Trpinji. Kako je rečeno na sudu, tamo su zarobljene danima brutalno zlostavljali, a potom odvezli izvan sela na nepoznatu lokaciju kraj Bobotskog kanala i ubili. Vajić se za likvidaciju prijavio dobrovoljno nakon što su njegov zapovjednik Teritorijalne obrane Trpinja Stevo Pantić i zamjenik Borislav Držajić pitali pripadnike TO-a tko želi ići strijeljati zarobljenike.Kao pripadnici milicije javili su se Zoran Vajić i Milisav Atanacković. Uzeli su automatske puške i otišli, a kad su se vratili, ubivši sve te ljude, Vajić je ostalim milicajcima dao da opipaju cijev njegove puške koja je bila vruća hvaleći se svojim činom. Kata se s mukom prisjeća tih dana i svega što je čula o nestanku svojih roditelja.

Foto: Iva Babić/screenshot/24sata

- Odvezli su ih oboje u taj logor u Trpinju. Nekoliko je ljudi preživjelo ta mučenja u Trpinji i ti ljudi su mi ispričali što je sve moj otac morao istrpjeti zbog sina. Ti koji su preživjeli izašli su iz logora nakon tri mjeseca. Četnici su ih poslali da idu pješice preko minskih polja, iz kojih su pukim slučajem izašli živi. Moji roditelji nisu imali tu sreću. Tata je tamo pretrpio strašne muke. Tukli su ga, mučili, tjerali ga da pije i liže 'hrvatsku krv', krv koja je tekla iz rana i ozljeda drugih koje su mučili u logoru. Mama je bila dijabetičarka, a u logoru je preživjela tih dana samo zahvaljujući medicinskoj sestri koja joj je davala inzulin. Iako sam učinila sve kako bih saznala gdje su u konačnici pokopani, to do danas nisam otkrila - mučno govori Kata koja posmrtne ostatke roditelja traži već više od 30 godina.

Foto: Stipo Babić/screenshot/24sata

Za zločin s područja Trpinje još je 2014. održano prvo suđenje. O strahotama je tad govorilo čak 77 svjedoka. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku tad je presudilo Stevi Pantiću, Milisavu Atanackoviću, Milenku Pantiću, Đoki Stojiću, Zoranu Rankoviću, Zoranu Gajaninu, Simi Steviću, Željku Vukoviću, Miroslavu Kovačeviću i Jerku Mičiću zbog počinjenog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva te ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. Većina navedenih zločinaca uhićeni su u srpnju 2013., no uhićenje su izbjegli Zoran Vajić, Borislav Držajić i Jerko Mičić, koji su još ranije pobjegli iz Hrvatske, pa je protiv njih 2014. prekinut kazneni postupak.

Uhitili ga u Francuskoj

Optužnicom su bili obuhvaćeni i Luka Kršić te Vaskrsije Vasić, koji su također nedostupni hrvatskom pravosuđu. Protiv svih njih raspisana je međunarodna tjeralica i europski uhidbeni nalog. Upravo na temelju te tjeralice Vajić je uhićen u Francuskoj, u koju je turistički doputovao u ožujku 2019. godine iz Norveške, gdje je do tada živio. Gotovo dvije godine proveo je u francuskom ekstradicijskom pritvoru, da bi tek u prosincu 2022. godine bio isporučen Hrvatskoj.

Foto:screenshot/24sata

Tijekom oba sudska postupka, nažalost, nije došlo do novih podataka o mjestu pokopa ubijenih žrtava i mjestima na kojima su izmještani, a na to pitanje optuženi Zoran Ranković rekao je kako je "ta priča o ubijenim civilima u selu bila zabranjena u to vrijeme, kao što je zabranjena i danas". Tijekom dokaznog postupka rečeno je da su tijela žrtava iz primarne grobnice prevožena u smjeru mjesnoga groblja, a nakon toga su ponovno iskopana i bačena u Dunav.

- U tom je selu ubijeno više od 70 ljudi. Ni jedno tijelo nije pronađeno. Mještani već 30 godina uporno šute o tom zločinu, a ja sam uvjerena da znaju što se dogodilo, tko su ubojice i gdje su kosti naših nestalih. Prvih deset koji su uhićeni dobili su ukupno 139 godina zatvora. Vajić je sad dobio 20 godina. Unatoč činjenici da ih je konačno dostigla pravda, meni je to slaba utjeha. Voljela bih kad bi neki od njih dao informacije o grobovima naših najmilijih, pa i u zamjenu za slobodu. Neka idu gdje su bili i do sada, samo da mi pokopamo naše - ogorčena je Kata.

Od svih optuženika, samo dvojica su iskazala žaljenje zbog sudbine žrtava. Oni koji nisu ostali su živjeti u Trpinji nakon rata. Među njima i Zoran Vajić. Prisjetio ga se Nikola Kajkić, bivši policajac koji je radio na istragama raznih zločina.

- Imao sam priliku upoznati Vajića 1996. godine, kad sam s njime, u okviru operacije UNTAES-a u Hrvatskom Podunavlju, radio u snagama Prijelazne policije. On je, naime, radio tad kao milicajac. Odradili smo zajedno dvadesetak smjena. Tad su hrvatski policajci imali zadatak, između ostalog, prikupiti što više informacija i saznanja o ratnim zločincima s područja Podunavlja te što oni namjeravaju činiti. Već smo tad znali neke od njih - rekao je Kajkić te dodao kako s Vajićem tada nije bilo problema.

'Nije izgledao brutalno'

- Vajić je s hrvatskim policajcima bio uljudan, ali baš nikad nije želio govoriti o ratnom vremenu iako sam ga ponekad na to navodio. Nije mi se činio sumnjivim jer se nije doimao kao osoba sklona brutalnostima i ekstremizmu. No doznao sam da je jednoga dana tijekom 1997. godine jednu skupinu saslušavanih Srba on doveo k sebi kući na kavu. Tad je, naime, odlučio da će pobjeći u Norvešku jer je saznao da će doživjeti progon ako ostane u Hrvatskoj zbog zločina koje je počinio - istaknuo je.