SJEĆANJE NA MARTINU I BERNARDICU ŠTEFANČIĆ
Proljeće 1992. godine ostalo je zauvijek urezano u kolektivno sjećanje hrvatskog naroda. Te ratne noći, u Borovu Selu, dogodio se jedan od najgnjusnijih zločina nad nevinim civilima.
U tihoj, hladnoj noći između 20. i 21. ožujka 1992. godine, u okupiranom Borovu Selu, dogodio se jedan od najpotresnijih zločina nad civilima u Domovinskom ratu. U samo nekoliko minuta ugašena su dva života — život četverogodišnje Martine Štefančić i njezine bake Bernardice. Njihova smrt postala je simbol stradanja nevine djece i civila, ali i podsjetnik na brutalnost kojoj su bili izloženi Hrvati na okupiranom području.
Bila je oko tri sata ujutro kada su se napadači, pripadnici srpskih paravojnih formacija koje su tada kontrolirale Borovo Selo, tiho približili obiteljskoj kući Štefančić. Nije bilo poziva na predaju, nije bilo upozorenja, nije bilo nikakvog povoda. U trenutku kada je kuća bila najranjivija — dok su njezini stanovnici spavali — započela je rafalna paljba kroz prozore.
U kući su te noći bili, Martina Štefančić (4,5 godine), njezina baka Bernardica i Martinin stric Željko Štefančić.
Rafali su probudili Željka, koji je pokušavao upozoriti majku da uzme Martinu i skloni se u drugi dio kuće. No, dok je puzao po podu, shvatio je da je dijete već pogođeno. U sljedećem trenutku, dok je Bernardica pokušavala doći do unuke, i ona je bila smrtno ranjena.
Željko je teško ranjen, ali je preživio. Kasnije je prebačen u vukovarsku bolnicu, a potom preko Srbije i Mađarske uspio stići u Hrvatsku.
U noći punoj užasa, napadači su otvorili rafalnu paljbu prema kući obitelji Štefančić. Metci su se zarili u zidove doma koji je trebao biti sigurno utočište. Martinin stric, Željko Štefančić, zadobio je teške ozljede, ali je nekim čudom preživio. Njegovo svjedočenje oslikava strahotu te noći:
“Oko pola tri ujutro na vrata su nam banuli nepoznati naoružani ljudi. Kada sam ih ugledao, vidio sam samo siluete. Pucali su u mene, pao sam iza vrata. Moja majka je uzela Martinu u naručje i odvela je u dnevni boravak. Nedugo zatim, čuli su se pucnjevi. U polusvjesnom stanju čuo sam razgovor dvojice napadača. Jedan me htio dokrajčiti, ali ga je drugi spriječio govoreći: ‘Pusti ga, ionako će iskrvariti do ujutro’. Kada sam se probudio, odvukao sam se do dnevnog boravka i imao sam što vidjeti… Moja majka i Martina ležale su mrtve,”– prepričava Željko Štefančić.
Zašto je obitelj bila meta?
Martinin otac, Zdenko Štefančić – “Plavi 5”, bio je jedan od najistaknutijih branitelja Vukovara, bio je pripadnik 4. vukovarske bojne 3. gardijske brigade, zapovjednik voda, branitelj Borova naselja, Sajmišta i silosa Đergaj. Tri puta je bio ranjen a nakon pada grada zarobljen i osuđen na smrt u logoru.
Srpske paravojne postrojbe presretale su komunikacije branitelja. Kada su otkrile tko je “Plavi 5” i gdje mu živi obitelj, uslijedila je odmazda.
U logoru su mu kroz batinanja i prijetnje dali naslutiti da mu je obitelj ubijena. Potvrdu je dobio tek nakon razmjene.
Godinama bez groba
Nakon ubojstva, tijela Martine i Bernardice nisu dostojno pokopana. Tek 1998. godine, šest godina nakon zločina, otkriveno je da su bila zakopana u plitkom grobu na pravoslavnom groblju u Borovu Selu.
Ni tada, kao ni danas, nitko nije odgovarao za ovaj zločin.
Tko je bila Martina?
Martina Štefančić bila je jedno od 402 ubijene djece u Domovinskom ratu. Imala je samo četiri i pol godine. Ubijena je u snu, u vlastitoj kući, u naručju svoje obitelji.
Njezina smrt postala je simbol stradanja najnevinijih — djece koja nisu razumjela rat, ali su ga platila najvišom cijenom.
Tko je bila Bernardica?
Bernardica Štefančić bila je majka branitelja i baka koja je, u trenutku najveće opasnosti, pokušala spasiti svoju unuku. Ubijena je dok je pokušavala doći do Martine.
Sjećanje koje ne blijedi
Prošlo je mnogo godina, ali rana koju je ta noć ostavila u Borovu Selu, u Vukovaru i u cijeloj Hrvatskoj i dalje je duboka. Zločin nikada nije procesuiran. Počinitelji nikada nisu imenovani. Pravda nikada nije stigla.
Ali sjećanje ostaje.
Ostaje u pričama preživjelih. Ostaje u tišini grobova. Ostaje u svakoj godišnjici koja nas podsjeća da je Domovinski rat bio borba za pravo na život, dom i dostojanstvo.
Martina i Bernardica Štefančić nisu zaboravljene. Njihova žrtva ostaje trajno upisana u povijest hrvatskog naroda.
