Spasili smo kuću branitelju, a onda sam gledao snimku tekme
Stavio je na glavu masku Shreka, obojao je u crveno-bijele kockice i postao najsimpatičniji najvijač na tribinama.
No, nije Buta samo tako pokazao kako se navija za svoje i kako se voli svoja zemlja. Pokazao je to i 1991. godine kada se kao dragovoljac prijavio u obranu Soljana, a potom kao pripadnik specijalne policije prošao sva hrvatska ratišta.
Bio je i ranjen da bi potom izašao iz policije i odlučio poći trbuhom za kruhom. Iako još ima gelere u tijelu od eksplozije granate koja je pala blizu njega, kada je djelomično i izgubio sluh, a uz to je i jedva preživio ugriz poskoka u rovu na terenu u zadarskom zaleđu, Buta nije htio biti umirovljenik.
Sada, pak, pomalo žali zbog toga jer su ga sve 'ratne' boljke sustigle.
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
- Bio sam mlad, sposoban, u snazi, nisam želio otići u mirovinu iako sam mogao. Želio sam raditi. Pokušao sam raditi u selu ali nije išlo pa sam otišao u Austriju sa obitelji. Tamo smo se svi zaposlili. Supruga Dubravka radi u dječjem vrtiću, kći Marija je odgajateljica a sin Zvonimir policajac u Beču. Ja sam dobio austrijsku invalidsku mirovinu i sada češće dolazim u svoje selo Soljane - priča svoju životnu priču Marin Mičić kojega nitko u selu ne zna po imenu, nego po nadimku Buta, sada i kao CroShreka.
Odmalena se bavio sportom, još otkako je kao klinac počeo igrati za seoski NK Slavonija. Čak nije bio ni loš igrač, kaže. U nekom trenutku je zamalo završio u vinkovačkoj Cibaliji, ali se ozlijedio pa ga je karijera uspješnog nogometaša zaobišla. Potom je deset godina trenirao jiu jicu jer je to bio sport u kojemu se sa svojih 162 cm visine dobro snašao.
- Volim sport. Iskušao sam se u nekima ali na kraju sam shvatio da sam najbolji kao navijač. Svugdje pratim nogometnu reprezentaciju, ali i rukometnu. Bio sam na svjetskom nogometnom prvenstvu u Njemačkoj 2006., išao u Švedsku, pratio sam većinu ovih rukometnih utakmica u Beču zajedno sa svojim prijateljima iz Hrvatske koji žive tamo. Naime, u Beču smo osnovali svoju navijačku skupnu Mase ali u njoj ima navijača iz cijelog svijeta. Svi mi se, jednom godišnje, okupimo na nogometnoj fešti Plava noć u Soljanima na druženju uz tamburaše. To je humanitarna fešta na kojoj sakupljamo novac za naš lokalni klub ali i jednu siromašnu obitelj iz sela - kaže Buta koji je simbol svog navijačkog kluba istetovirao na ramenu. Ponosan je što može doprinijeti razvoju svog sela i života u njemu.
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Kada smo u 24sata objavili video Butinog navijanja ispod maske Shreka, mnogi su čitatelji komentirali kako se radi o seoskom pajacu koji je željan slave.
- Ma ne smetaju me komentari. Imaš svakakvih ljudi. Oni koji me znaju, znaju kakav sam i što sam. Ja sam domoljub koji voli sve ljude ako su ljudi i koji voli svoju zemlju. To što sam veseljak, što volim dobru šalu i zabavu, to je moje; ako nekome smeta, neka me ne gleda. Čak štoviše, razmišljam o tome da se kandidiram za načelnika naše općine Vrbanja kao nezavisni kandidat jer znam da bi me mnogi mještani u tome podržali. Oni znaju da ja činim što god mogu za moju Slavoniju - kaže Marin Mičić koji smatra da nekima u Hrvatskoj smeta šahovnica. Kaže da bi, kao političar, pokušao spriječiti to da mladi odlaze iz Slavonije.
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Polufinalnu utakmicu hrvatske Buta je odlučio gledati u Soljanima, sa svojim prijateljima iz Mase navijačke skupine. Došli su autobusom iz Beča. Okupili su se u lokalnom kafiću kako bi tamo, sa mještanima, gledali tekmu. Sa njima su sjedili i vatrogasci iz sela.
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
No, upravo pred kraj utakmice dobili su dojavu da jednom od njih gori kuća.
- Pa on je sjedio sa nama u kafiću kada ga je nazvao susjed i rekao da mu gori krov. Svi smo izletili iz kafića i trk do njegove kuće gasit požar, iako je utakmica bila napeta da napetija ne može biti. Taman su trebali biti produžeci. Gasili smo je svi i hvala Bogu ugasili prije nego se proširila na cijelu kuću. Izgorio mu je dimnjak. Kada smo to ugasili sazunali smo da je Hrvatska ušla u finale. Nisam znao bih li plakao zbog kuće ili veselio se zbog rukometaša. Ali drago mi je što smo spasili kuću jer pripada našem branitelju i invalidu rata - kaže Buta koji je potom nekoliko puta pregledavao snimku propuštene utakmice.
