ŠTO SMO MI "VATRENIMA", ŠTO SU ONI NAMA I ZAŠTO NAM JE NOGOMET TAKO VAŽAN…

"Mi Hrvati smo čudo"…"To možemo samo mi".

 Koliko smo samo puta to čuli ili izgovorili raznim povodima, a najčešće u vrijeme vrhunskih podviga naših djevojaka i momaka - od Kostelića, Sinkovića, rukometaša, vaterpolista, boksača, preko Ivaniševića, Čilića, Sandre Perković, Tina Srbića, Blanke Vlašić, Lucije Lesjak, Nike Karabatić, Matee Jelić - do brojnih drugih sportaša sa statusom "nacionalnih veličina" ili onih koji su još uvijek u usponu, pa i nogometaša.

 "Vatreni" nas i ovih dana "bacaju" u stanje euforije, pogotovu nakon pobjede nad Brazilom i ulaska u polufinale Svjetskog prvenstva, treći put zaredom od 1998. godine. Riznica našeg sporta prepuna je medalja i uspjeha i to što smo mi na tom polju postigli u nešto više od 30 godina samostalnosti, nije pošlo za rukom ni neusporedivo "većim" (brojčano) i "jačim" (financijski) državama i narodima. S pravom kažemo kako su naši sportaši najbolji "ambasadori" Hrvatske u svijetu i da su za Lijepu našu i njezinu promociju učinili više nego sve dosadašnje institucije ili političari. I to je činjenica. Promocija je to koja se nikakvim novcima izraziti ne može. Kad bismo na jednom mjestu trebali nabrojiti i ukratko opisati sve što smo od 1990. godine do danas postigli u sportu pod bojama nacionalne zastave, bila bi to zacijelo pozamašna monografija od nekoliko svezaka enciklopedijskog formata.

 Svi ovi uspjesi čine nas s pravom beskrajno ponosnima - barem veliku većinu nas koji iskreno i od srca slavimo te uspjehe kao svoje, radujemo se postignućima naših cura i momaka i tugujemo u prigodama kad očekivani rezultat izostane ili se neki od njih "poskliznu" na kojoj od stepenica na putu ka tronu.

 I tako, prije ili kasnije, stižemo do fenomena "navijačke groznice" ili "euforije" (zovite to kako vam drago), koja je kod nas jako izražena - pa se u slučajevima izuzetnih sportskih uspjeha nacionalni zanos i slavlje po pravilu preliju sa stadiona, iz sportskih arena i kafića, na ulice, trgove, u domove, u škole i poduzeća, uz pjesmu i slavlje koje zahvaća ne samo Hrvatsku, nego sve krajeve gdje ima naših ljudi i gdje se hrvatski diše - od Bosne i Hercegovine preko zapadne Europe do prekooceanske dijaspore. I tu pojavu, njezine stvarne i prave uzroke i mehanizme nije još uvijek točno definirao ni jedan sociolog, analitičar, socijalni psiholog ili stručnjak ma koje grane koja se bavi proučavanjem društvenih fenomena.

 Pa u čemu je tajna i što nas to goni i pokreće u trenucima za koje kažemo da nas kao narod ujedinjuju i povezuju kao rijetko što - osim možda ratne opasnosti? Odgovor se možda krije u tomu što naizgled i najsloženije pojave često imaju jednostavne uzroke koje samo treba dokučiti i uočiti. "Takvi smo" ili "To smo mi" sasvim su uopćene konstatacije koje ne govore ništa, jer pitanje motivacije ostaje otvoreno.

 Što su, dakle, motivi koji nas i ovih dana pokreću, dok u Kataru gledamo bitke što ih pod nacionalnim bojama na travnatim terenima vode "Vatreni" pod vodstvom naših zlatnih momaka, Zlatka Dalića i Luke Modrića? Jesu li to frustracije pretočene u navijačku euforiju, izrazi nacionalističkog "divljanja", ispušni ventil za one koji samo traže povod kako bi "mahali zastavama", izraz duboke i trajne privrženosti zemlji i narodu ili samo euforija radi euforije - jer ima nas i dokonih, koji nemaju druga posla nego putovati u razne krajeve svijeta kao pratnja nogometnoj vrsti, skakati po kafićima, trgovima, ulicama, klicati parole i pjevati pjesmice, praviti zastave duljine 201 metar i "hrvatati se" (usput) "do besvijesti" uz pivu i buku (dok god grla izdrže a noge nas nose) - ili je posrijedi pojava koja nema objašnjenja.

 Bez mnogo filozofiranja, čini mi se kako bi jedan od mogućih pokretačkih mehanizama koji nas iz stanja letargije, pa čak i blage depresije ili pak ozračja ostrašćenih politikantskih rasprava bez kraja i konca u samo nekoliko dana dovede u stanje jedinstva, monolitnosti i osjećaja nacionalnog ponosa tako da "svi dišemo kao jedno", mogao biti pokušaj "kompenzacije", pri čemu se (vjerojatno nesvjesno) želimo barem na kratko riješiti nagomilane "negative" koja se oko nas širi. Naime, mi smo Hrvati zadnjih dvadesetak i nešto više godina izloženi takvom "bombardiranju" katastrofičnim vijestima i prognozama, crnim proricanjima i najavama, razdirani međusobnim svađama i jalovim raspravama (u tragično polariziranom društvenom ozračju), toliko opterećeni dnevnom politikom (i politikantstvom), "prenapregnuti" frustracijama (kojima ne rijetko ne znamo niti uzrok), da su nam trenuci u kojima možemo sve to odbaciti i "udariti brigu na veselje" nasušna potreba i neka vrsta "izlaza", a ne samo relaksacija ili "bezrazložno i dokono divljanje".

 Narod je (prosto rečeno) željan lijepih vijesti, optimizma, nečega afirmativnog i pozitivnog što budi nadu i potiče, pa na kraju i toga da slobodno i bez ograda može do mile volje mahati nacionalnom zastavom, pjevati himnu i druge domoljubne pjesme, skandirati, držati ruku na srcu i busati se u grudi, uz povike "Mi, Hrvati!" i slične i to javno, pred cijelim svijetom, s ponosom i dostojanstvom, a da to odmah od naših medija ne bude prikazano kao "ekstremizam", "primitivizam", "divljanje" ili "nacionalizam" i svrstano u "talibansku" supkulturu.

(Adresa slike)

 No, čak i ako je tako, ako je doista u pitanju neka vrsta kolektivne "terapije" prijeko potrebne u kontekstu sumorne svakodnevice kojom smo okruženi, to ne može biti isključivi motiv, niti objašnjava pojavu u cjelini, jer i u razdobljima dok smo živjeli daleko lagodnije nego danas (bez ozračja post-pandemijskog stanja, migrantske krize i ratnih slika koje nam stižu iz Ukrajine, pa i najava moguće globalne recesije), bilo je isto. Recimo, 1998. godine, bitke "Vatrenih" na SP u Francuskoj i osvojenu broncu slavili smo jednako bučno i strasno kao i u vrijeme SP u Rusiji (prije četiri godine), sve do ove najnovije smotre svjetskog nogometa u Kataru. Još uvijek ne zaboravljamo Šukera, Jarnija, Vlahovića, Bobana, Prosinečkog, slavimo i danas Subašića, Srnu, Olića, Mandžukića…Ćiro nam je drag kao i onda. Smjena je generacija, ali oni ostaju naši heroji, junaci nacije, naši vitezovi travnatih terena, pokretači pozitive, ambasadori dobre volje, dečki koji su oličenje ne samo nogometnog majstorstva, nego i fer igre, pristojnog i dostojanstvenog ponašanja i s pravom su uzor našim mladima - iako i mnogi od njih imaju tek 20-ak ili koju godinu više. Eto i u toj činjenici: da od izbornika Dalića, kapetana Modrića, Lovrena, Perišića, Brozovića, Kovačića, Petkovića, Vlašića, Kramarića, Livakovića, Juranovića, Oršića, mlađahnog Gvardiola i svih drugih "Vatrenih" koji nas iz dana u dan uveseljavaju i bacaju u euforiju možemo nešto pametno naučiti - svi skupa i svaki od nas pojedinačno - leži vrijednost naše nogometne vrste i hrvatskog nogometa.

 A što možemo naučiti?

 Primjerice: da iza svakog uspjeha stoje napor, rad, odricanje, znoj i suze i da se do lovorika ne dolazi preko noći i bez muke; da su hrabrost, odlučnost i ustrajnost vrline, kao i skromnost, poniznost i pristojnost; da uvijek, pa i u porazu treba ostati uspravan i dostojanstven, a svakog protivnika poštivati i cijeniti; i ono najvažnije - kako voljeti Domovinu, kako se za nju boriti, časno i bez ostatka i kako je u najboljem svjetlu predstavljati u svijetu. I ne zaboravimo: sve to jednako tako prati izuzetno fer, korektno i pristojno ponašanje navijača, koji su najglasniji i najveseliji, ali u isto vrijeme i primjer kulture ponašanja.

 A zli jezici? Čuju se uvijek, od kad postoji Hrvatska, pa i sad dok naši igraju u Kataru. Nisu njihova meta "Vatreni". Oni su samo povod, neka vrsta "crvene krpe" za sve koji iz dna duše mrze Lijepu našu, njezina znamenja i hrvatski narod - samo nemaju petlje to otvoreno izreći. Svaki naš uspjeh je njihov poraz - i obrnuto. Hrvatski sport - pa i nogometna reprezentacija - jedan je od stupova nacionalnog ponosa, nešto što još uvijek nisu uspjeli destruirati (onako kako su to djelomično učinili s Domovinskim ratom ili naslijeđem prvog hrvatskog predsjednika). I to ih muči. Te jadne, sitne duše, plaćenička piskarala, trećerazredni političari, umišljeni malograđani koji bi silom postali "europejci" i "društvena elita", samozvani intelektualci par excellence koji izigravaju tutore naciji (a ne razlikuju slova "Č" i "Ć"), tobožnji "renomirani analitičari" iza čijih se opservacija kriju prozirna i prizemna propaganda i antihrvatska ideologija, etnobiznismeni i anarhisti koji nemaju podrijetla, naroda, vjere, ali ni morala i časti - svi oni valjaju se u blatu vlastite zloće, zavisti, mržnje … pa neka tamo i ostanu.

 Onaj tko nije u stanju priznati drugom čovjeku njegovo postignuće i ono što je u korist svih prihvatiti kao vlastiti uspjeh, a duševna hrana su mu pakost, zavist i zloba, ne zaslužuje pozornost i publicitet. Ostavimo takve u njihovom bolesnom i jedino mogućem svijetu, tamo gdje pripadaju i nemojmo im poklanjati preveliku pozornost i praviti reklamu; kako kaže ona navijačka pjesma: "NEKA PATI KOGA SMETA…!" (psi laju, karavana prolazi).

 "Vatreni", vi ste za našu Hrvatsku već zlatni - kako god ovo u Kataru završilo - kao što ste bili uvijek do sada. I ne samo zlatni, nego dragocjeni, izuzetni, jedinstveni, nezamjenjivi, dečki za sva vremena i sve naraštaje, jer u nama budite one najljepše i najplemenitije osjećaje zajedništva, ljudskog dostojanstva, solidarnosti i nacionalnog ponosa…a to cijenu nema.

 Dao Bog da nam se živi i zdravi vratite kući, to je sve što želimo, a do tada: IGRAJ MOJA HRVATSKA na ponos nacije i dične nam Kroacije!

(Video) Igraj moja Hrvatska:

 

Zlatko Pinter/PDN