Hrvatski branitelj Krešimir Cestar nikada neće zaboraviti tijek Domovinskog rata niti događaje koji su se nizali u tim teškim vremenima.

Ipak, posebno mjesto u njegovu sjećanju zauzima Uskrs koji je 1992. godine – proslavio na pakračkoj bojišnici! Bilo je to, priča nam Cestar, prije točno 31. godinu.

“Na samu Veliku subotu, te ratne 1992. godine,  u ranim jutarnjim satima, sa  krunicom oko vrata, koju čuvam još i danas, osobnim naoružanjem i opremom,  napustio sam svoj obiteljski dom, ostavio suprugu Marijanu, koja je u to vrijeme bila u visokom stupnju trudnoće, mamu, braću,  sestru,  ostale članove obitelji i  prijatelje, te krenuo put Pakraca sa svojom ekipom na koju je opet došao red za smjenu na ‘prvoj crti'”, kaže Krešimir Cestar čija je supruga tada nosila sina Marka koji je u međuvremenu i sam postao otac – a on djed.

Prvo su namirisali luk…

Netko od njegovih suboraca je, sjeća se, prilikom putovanja osjetio miris luka.

“Nakon nekog vremena priznao sam im da ja nosim luk, kao  i sve ostalo potrebno za dostojanstveno i u skladu s našim podravskim, katoličkim običajima mogli obilježiti Uskrs. Nakon toga je ekipa prasnula u smijeh i nastala je opća zezancija. Ali, kad smo se smjestili, onaj smijeh i zezancija na račun mog uskršnjeg paketa su zamijenila pitanja kada ćemo to otvoriti i probati, na što sam im jednostavno odgovorio ‘na sam Uskrs, a to je sutra’”.

Krešimir se prisjeća kako su mu suborci i nakon toga prilazili i propitkivali kada ću ga otvoriti, ali on je kategorički odbio sve dok nije došlo uskršnje jutro.

Servirao im luk, jaja, šunku, hren…

“Za očuvati taj paket cijelim trebalo je veće osiguranje od onog koje smo postavili radi četnika koji su bili preko puta, ali smo uz dosta muke uspjeli u tome. Kad sam došao, već je cijela ekipa bila za stolom i strpljivo iščekivala što ću učiniti. Iz svog ranca izvadio sam naš uskršnji obrok, a uz pomoć Cige i Bare, rastrgali smo hostije, razrezali šunku na sitne komade, jaja također, stavili na stol zajedno sa lukom i teglicom hrena, te kruhom. Nitko ništa nije dirao, prvo smo se svi zajedno pomolili i onda prionuli doručku. Pošto nas je bilo dvadesetak, a hrane malo, pa je svaki uzeo nekoliko zalogaja. Nismo se mogli prejesti, ali smo osjetili dašak uskršnjeg jutra”, pamti Krešimir veliki katolički blagdan obilježen u jeku Domovinskog rata.

Dodao je i kako mu je svaki naredni Uskrs donio neku novost, ali osjećaj tog pakračkog Uskrsnog jutra nikad neće zaboraviti.

“Ne mogu se oteti dojmu da mi  je okus tog uskršnjeg doručka iz Pakraca 1992. godine bio najfiniji u životu. Niti jedan uskršnji zalogaj poslije nije bio tako ukusan”, kazao je Krešimir Cestar za kraj.