(VIDEO) MASAKR U LOVASU – JEDAN OD NAJSUROVIJIH NEKAŽNJENIH SRPSKIH ZLOČINA U DOMOVINSKOM RATU

Pokolj nad mještanima Lovasa jedan je od gnjusnih, bestijalnih masovnih zločina što su ih počinili pripadnici „JNA“, četnici i srpska paravojska tijekom Domovinskog rata – nešto što zdrav ljudski razum teško može pojmiti i razumjeti.

U razdoblju od 10. do 18. listopada 1991. godine, ubijeno je 70 hrvatskih civila. Masakr je uslijedio nakon što je „JNA“ zauzela to područje uz pomoć „teritorijalaca“, četničkog odreda „Dušan Silni“ i paravojske tzv. SAO Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema. Pokolj je započeo dva dana nakon proglašenja hrvatske neovisnosti, a trajao je punih 8 dana, sve do krvavog finala, kada su zarobljeni civili 18. listopada natjerani u minsko polje, poslije čega je na njih otvorena vatra. 

Po okupaciji Lovasa mještani su natjerani na nošenje bijelih vrpci oko ruku i označavanje svojih kuća bijelim plahtama. Protjeran je 1.341 stanovnik sela a zapaljena je i župna crkva sv. Mihaela arkanđela stara 250 godina. Prije nego je spaljena i srušena, crkva je u više navrata granatirana i raketirana. Spaljena je i kapelica na mjesnom groblju. Opljačkana je, zapaljena i devastirana 261 kuća.

Zločin u Lovasu bio je i dijelom optužnica podignutih pred MKSJ protiv Slobodana Miloševića i Gorana Hadžića, ali nažalost, ni jedan od njih nije dočekao pravomoćnu presudu.

Poslije uspostave prijelazne uprave UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES) 1995. godine, započela je postupna mirna reintegracija ovog područja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, pa su se vremenom stekli i uvjeti za ekshumacije žrtava iz otkrivenih masovnih grobnica. Tako je 2. lipnja 1997. godine započela ekshumacija na području Lovasa od strane stručnjaka UN-a i u jednoj je masovnoj grobnici otkriveno 68 leševa, uz još 10 u pojedinačnim grobištima.

Žrtve su dostojno pokopane tek 21. ožujka 1998. godine, a spomenik je podignut godinu poslije (27. ožujka 1999.) kao i križ na lokaciji nekadašnjeg minskog polja.

U obližnjoj šumi Jelaš kasnije je otkrivena još jedna masovna grobnica sa 6 tijela (žrtve koje su pogubljene u okolici Lovasa).

Patnje žitelja Lovasa i njihova stradanja zabilježeni su u dokumentarnom filmu „Krvava berba grožđa“ (snimljen 2017. godine), autora Silvija Mirošničenka i producenta Antuna Ivankovića. Film je snimljen u produkciji Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskoga rata, Udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika i Udruge za audiovizualno stvaralaštvo „Artizana“ iz Zagreba, uz potporu Ministarstva hrvatskih branitelja, Zaklade „Adris“, Vukovarsko-srijemske županije, Đakovačko-osječke nadbiskupije i Općine Lovas.

Za zločine u Lovasu hrvatske su vlasti podignule dvije optužnice (u razdoblju od 1994. do 2004. godine) protiv ukupno 17 osumnjičenih, među kojima je bio i Ljuban Devetak, objektivno odgovoran za sve što se događalo u Lovasu od 10. listopada nadalje, kao zapovjednik mjesta. Petnaestorici optuženih sudilo se u odsustvu jer su bili nedostupni hrvatskom pravosuđu.

Iz potpuno neobjašnjivih razloga, suđenje je (na temelju spornog „Zakona o univerzalnoj jurisdikciji“ Srbije – koja je sama sebi uzela za pravo igrati ulogu „Malog Haaga“ za područje bivše SFRJ) prepušteno agresoru i od 2008. godine nadalje počinje manipulacija Beograda ovim sudskim procesom (slično kako je to rađeno u slučaju Ovčare). Tako je na Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu za zločin u Lovasu optuženo četiri bivša oficira „JNA“ i šest bivših pripadnika četničke postrojbe „Dušan Silni“. Proces je trajao više od 4 godine (od 2008. do 2012.) i ova je skupina u prvostupanjskom postupku dobila ukupno 128 godina zatvora za 70 ubijenih (dakle, manje od 2 godine po žrtvi!). Na najveću kaznu osuđen je Ljuban Devetak koji je dobio 20 godina zatvora, a ostali od 4 do 14 godina. Odvjetnici optuženih su se žalili, suđenje je poništeno i postupak vraćen na početak.

Nakon punih 7 godina proceduralnog zavlačenja (što je uobičajena praksa Srbije kad su u pitanju njihovi ratni zločini), 20. lipnja 2019. godine u Beogradu su izrečene još manje kazne nego u prethodnom sudskom procesu, s tim što je ovoga puta suđeno ukupno osmorici optuženih, i to ne za ubojstvo 69 žitelja Lovasa (kao na prvom suđenju), nego za 28. Gdje je „nestala“ 41 žrtva u međuvremenu? Na to pitanje odgovora nema.

Optuženi pripadnici „JNA“, paravojne četničke postrojbe „Dušan Silni“ i „Teritorijalne odbrane“ osuđeni su ukupno na samo 48 godina zatvora (!?) i to: Milan Devčić (šef srpske policije nakon okupacije Lovasa) na 8 godina; Željko Krnjajić (policajac iz Tovarnika) na 6 godina; Jovan Dimitrijević na 6 godina; Saša Stojanović na 7 godina;  Zoran Kosijer na 6 godina; Darko Perić na 5 godina; Radovan Vlajković na 5 godina; Radisav Josipović na 4 godine.

Mora se naglasiti da su ovo nepravomoćne presude i da se ovom procesu još uvijek ne nazire kraj.

Odvjetnica Fonda za humanitarno pravo (sa sjedištem u Beogradu) Marina Kljajić, koja je na suđenju zastupala obitelji žrtava, nakon suđenja je izjavila kako se na presudu za ovaj gnjusni zločin čekalo punih 11 godina i naglasila:

„Ostaje gorak okus zbog dugog trajanja postupka. Pravda na žalost ovim nije zadovoljena, a izrečene kazne ne smatramo adekvatnim. Na prvom se suđenju sudilo za ubojstva 69 ljudi. Tijekom godina četvero okrivljenika je preminulo, a jedan je nesposoban za suđenje. Ova presuda se odnosi na smrt tek 28 osoba. Nakon toliko godina čekanja, od pravde neće biti ništa. Najodgovorniji za ovaj zločin, zbog propusta tužiteljstva, presudom na žalost nisu obuhvaćeni.“

(Vidi: https://slobodnadalmacija.hr/novosti/crna-kronika/clanak/id/609764/presuda-za-pokolj-hrvata-u-lovasu-optuzeni-dobili-manje-kazne-nego-na-prvom-suenju-jna-i-ovaj-put-prosla-39liso39; stranica posjećena 9.10.2019.)

Tako to izgleda u režiji države agresora.

A Hrvatska? Što Hrvatska čini?

Ima li opravdanja za ovo beskonačno poigravanje s emocijama preživjelih i vide li oni koji vode našu zemlju i pravosuđe da je ovdje u pitanju izrugivanje pravdi a ne kažnjavanje zločina?

Ta nedopustiva i neoprostiva lakoća popuštanja tamo gdje ga ne bi nikako smjelo biti, zatvaranje očiju pred bjelodanim srbijanskim manipulacijama i  neprekidna i kontinuirana viktimizacija naših preživjelih žrtava koje niti poslije 28 godina od počinjenja ovih strašnih masovnih zločina još uvijek nisu doživjele nikakvu zadovoljštinu, nešto je što mora izazvati ne gorak okus u ustima, nego ogorčenje u svakom normalnom čovjeku.

  „Krvava berba grožđa“, TRAILER