VIDEO Na današnji dan prije 34 godine, Hrvatska je u prvoj službenoj utakmici svladala SAD u Zagrebu

17. listopad će vječno ostati upisan kao datum prve službene utakmice nogometne reprezentacije Hrvatske pod tim imenom u novijoj povijesti. Tog datuma, 1990. godine, Hrvatska je na Maksimiru pod vodstvom Dražana Jerkovića ugostila SAD te ih je svladala s 2:1.

Pod Jerkovićevim vodstvom, Hrvatsku su te večeri predstavljali Dražen Ladić, Zoran Vulić, Drago Čelić, Darko Dražić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović i Marko Mlinarić, odnosno Tonči Gabrić, Gregor Židan i Mladen Mladenović, koji su ušli s klupe.

Povijesni prvi pogodak za Hrvatsku je postigao Aljoša Asanović u 29. minuti, dok je samo četiri minute kasnije mrežu američke reprezentacije zatresao i Ivan Cvjetković. Kod oba pogotka je bio asistent Marko Mlinarić. Počasni pogodak za SAD je u 80. minuti postigao Troy Dayak.

Jerković je o toj utakmici rekao sljedeće:

“Nije to bila ničija pojedinačna utakmica, to je bila utakmica Hrvatske. I meni je sve na toj utakmici bilo najdraže. Bilo što, bilo koga izdvajati, one koji su pribavili novce, one koji su napravili dresove, onoga koji je ugovarao susret, bilo koga od toliko ljudi zaduženih da do te utakmice dođe, tih trideset tisuća ljudi na Maksimiru, a ne samo igrače i nas na klupi – ne bi bilo pošteno. Sve skupa kad se zbroji – to je bila Hrvatska!”.

Četrnaest velikana hrvatskog nogometa su i uz ogroman pritisak Jugoslavenskog nogometnog saveza i pod raznim prijetnjama zaigrali za Hrvatsku. Istina, neki nisu mogli zaigrati za “kockaste”, dio igrača (Jarni, Žitnjak, Panadić, Prosinečki, Boban i Bokšić) tog dana zaigrao je za U-21 reprezentaciju Jugoslavije u Semferopolju protiv SSSR-a, ozljede su spriječile Šukera (navijao s tribina, a da nije bilo ozljede bio bi s mladima), Štimca, dok je dio igrača (Ivković, Zl. Vujović, Bogdan...) imao zabranu klubova jer se utakmica nije igrala u terminu Fife.

No, nisu se svi plašili klupskih zabrana, Vlado Kasalo je na vlastitu odgovornost iz Nürnberga pobjegao u Zagreb.

- Čim sam se vratio, predsjednik Nürnberga mi je dao papir na kojem je nešto pisalo uz brojku od 25.000 njemačkih maraka. Nisam tad znao njemački pa mi je prijatelj to preveo, objasnio kako sam dobio kaznu zbog bijega u Zagreb - sjeća se Kasalo.

Uvertira utakmice bilo je vraćanje spomenika bana Jelačića dan ranije, dok je izbornik Dražan Jerković kao pomoćnike izabrao tadašnje trenere Dinama (Kobeščak), Hajduka (Skoblar), Rijeke (Lukarić) i Osijeka (Grnja).

Hrvatska je povela pogotkom Aljoše Asanovića u 29. minuti, a navijači su to proslavili vatrometom, pa i pucnjavom (rafali svjetlećih metaka letjeli su iznad Zagreba), što je šokiralo Amerikance. Gosti su s centra krenuli tek četiri minute kasnije, odmah je uslijedio i gol za 2-0, zabio je Ivan Cvjetković. Amerikanci su smanjili preko Troya Dayaka, a dva asista upisao je junak Marko Mlinarić. 

Najveći vizionar tog je dana ispao Zlatko Kranjčar koji je poslije velike pobjede uzviknuo: 

- Hrvatska je nogometna sila, a kad nam se priključe mladi, osvajat ćemo medalje na europskim i svjetskim prvenstvima.

Utakmica je bila velika proslava hrvatstva, na stadionu su vijorile tisuće hrvatskih zastava, prije utakmice pjevao je pokojni Tomislav Ivčić, na poluvremenu Prljavo kazalište, a navijači su vidjeli i mimohod sinjskih alkara.

- Sjećam se svega kao da je bilo jučer, na jednoj utakmici pozvao me na stranu Zorislav Srebrić, poznavao me kao juniora Hajduka s nastupa za republičku reprezentaciju Hrvatske u Austriji početkom osamdesetih. Pitao me želim li igrati za Hrvatsku, a tada se još nije ni znalo da se igra protiv SAD, i ja sam mu odmah rekao da hoću, nisam ni trenutka razmišljao što učiniti. Bila mi je velika čast, pogotovo zbog toga što sam dvije sezone za redom bio najbolji lijevi bek tadašnje Jugoslavenske lige, ali je Miljan Miljanić u reprezentaciju Jugoslavije pozvao svog zeta Predraga Spasića - priča nam Darko Dražić, pa nastavlja:

- Kad smo stigli u Zagreb, u zraku se osjećala atmosfera iščekivanja, svi su se pitali kako će biti, kako ćemo odigrati, kako će sve skupa završiti... Ne zaboravimo, Jugoslavija je tada još uvijek postojala, igrala se i zajednička liga... Sjećam se da je tih dana u Zagrebu bilo puno događanja, uoči utakmice na glavni zagrebački trg vraćen je i spomenik Banu Josipu Jelačiću, osjećalo se u zraku da se događa nešto posebno. Nismo tada znali da će baš sve ovako ispasti, ali sada, s vremenske distance, mogu reći da sam ponosan što sam bio dio tog događaja koji je bio pokretač svega što se kasnije događalo, i koji će zauvijek ostati u mojoj memoriji. 

Doista, te je dan teško zaboraviti...

- Pamtim kako cijeli Maksimir plješće objema reprezentacijama, kako svi pjevamo himnu..., doista je to bilo nešto posebno, svečarski, puno emocija, nacionalnog naboja, no kad je krenula utakmica sve se zaboravilo. Na tu povijesnu utakmicu podsjeća me i dres s brojem 3 koji sam nosio, i koji sam odmah dao uokviriti. Dugo je visio u prodavaonici sportske opreme koju je vodila moja supruga Jadranka. 

A za taj dres stizale su i ozbiljne financijske ponude...

- Jedan hrvatski iseljenik ponudio joj je ozbiljnu cifru novca, no supruga mu je rekla kako taj dres nema cijenu. I nema, dok sam ja živ neće iz kuće, a kako sam odgojio svoje kćerke, vjerojatno ga se ni one nikad neće odreći. Nakon te utakmice odigrao sam još svega jednu, onu treću protiv Slovenije, protiv Rumunjske u Rijeci nisam igrao zbog ozljede.

Postojale su priče da će se Dražić i vratiti u reprezentaciju, ali...

- Negdje 1995., dok sam igrao u Fortuni iz Düsseldorfa i bio najbolji libero Njemačke lige, bilo je dosta ozlijeđenih i Ćiro je tražio tko mu može pomoći. Tada je pokojni Tomislav Židak napisao da ne treba dalje tražiti kad sam mu ja na raspolaganju, ali na koncu nije bilo ništa od toga - završio je Ćelić.

Dres s te povijesne utakmice čuva i Ana Gabrić, sestra Tonćija Gabrića koji je branio na Maksimiru. 

- Jedan kolekcionar me kontaktirao i ponudio mi 5.000 dolara, rekla sam mu da dres nema cijenu, i da se ne trudi povećavati ponudu - otkrila nam je gospođa Ana.

Jedan od sudionika prve povijesne utakmice koju je Hrvatska odigrala protiv SAD u Zagrebu na današnji dan 1990. godine bio je i legendarni igrač Hajduka Drago Ćelić, koji nam je otkrio kako je cijela operacija krenula u tajnosti.  

- Prije nego li se znalo da će se utakmica igrati pozvao me pokojni izbornik Dražan Jerković i pitao me želim li nastupiti za reprezentaciju Hrvatske i igrati prijateljski susret sa SAD u Zagrebu. Ja sam mu rekao da dolazim i da na mene može računati. Bio sam iznenađen što me se sjetio, ali koliko znam u isto je vrijeme igrala i reprezentacija Jugoslavije u kojoj su igrali i neki Hrvati pa je nedostajalo igrača - prisjetio se Ćelić i dodao kako ni put do Zagreba nije išao baš glatko:

- Koliko je to bilo komplicirano vrijeme možda i najbolje oslikava da je Darka Dražića i mene službeni Hajdukov vozač Trogrlić vozio u Zagreb preko Bosne i Hercegovine zbog blokada oko Knina. "Balvan revolucija" je već započela i sjećam se da smo u automobilu pričali o utakmici, o tome kako će sve proći, što će biti poslije, kako će se nakon toga igrati liga... 

Iako se naslućivalo da će se Jugoslavija raspasti, nije to bilo jednostavno vrijeme. Hajduk je na turneji po Australiji već skinuo petokraku s dresa i vratio povijesni hrvatski grb, dva mjeseca kasnije isto je napravio i Dinamo na turneji po Kanadi, a u zraku se osjećao duh promjena.

- Na dan utakmice osjećala se velika euforija, i ponos, Maksimir je bio pun, veličanstvena atmosfera, sjajna utakmica i naša velika pobjeda. U svlačionici je pokojni izbornik Jerković održao govor, ne sjećam se više tko je pročitao pismo predsjednika Franje Tuđmana, osjećalo se veliko zajedništvo i domoljublje na tribinama i na terenu - kaže Drago Ćelić, pa dodaje:

- Dogovorili smo se u svlačionici da krenemo ozbiljno, pokažemo kako smo pravi sportaši, jer smo bili svjesni situacije u kojoj se nalazimo. Nakon te utakmice odigrao sam još protiv Ukrajine u Rijeci i Slovenije u Murskoj Soboti, no uskoro sam se, već tada kao igrač Herthe ozlijedio, i više nisam zaigrao za reprezentaciju. Za uspomenu sam sačuvao dres s brojem četiri - završio je Ćelić.

Danas je Zorislav Srebrić (83) viši savjetnik predsjednika HNS-a Marijana Kustića, u eri Vlatka Markovića bio je dugogodišnji glavni tajnik, odatle mu i nadimak GT, ali Srebrić je uz hrvatsku reprezentaciju od prve utakmice.

Tog povijesnog 17. listopada 1990. godine, kada su se u Zagrebu sučelili Hrvatska i SAD, prije nego što su Fifa i Uefa uopće primile Hrvatsku u svoje članstvo, Srebrić je bio direktor reprezentacije.

- Skupljali smo igrače iz cijele Europe te im organizirali dolazak u Zagreb i bilo je dramatično jer klubovi nisu puštali igrače. Srećko Bogdan silno je želio doći, ali klub je imao važnu utakmicu i nismo mogli ništa jer to nije bila službena utakmica. A Vlado Kasalo pobjegao je iz kluba i platio kaznu kako bi igrao za Hrvatsku.