Zoran Maglica – Tišina jednog heroja
„Neki ljudi umru tiho, a ostave jeku koja se nikad ne utiša.”
U vremenu kad se istina o Domovinskom ratu sustavno potiskuje, a žrtve zaboravljaju, sjećanje na Zorana Maglicu stoji kao gromada savjesti, kao šapat tišine koji para dušu. Rođen 16. kolovoza 1971. u blizini Novog Šehera, Zoran je živio i umro za ideale koji su danas rijetki – čestitost, domoljublje i služenje drugome.
Od rane mladosti pomagao je svakome – obitelji, susjedima, nepoznatima. Tih, samozatajan, ali neumorno prisutan. Uvijek prvi kad je trebalo pomoći, nikad prvi kad su se dijelile pohvale. Njegova djela su govorila tiše od riječi, ali jače od ikakvih govora.
Kao dragovoljac, već krajem 1990. priključuje se Zboru narodne garde i prolazi specijalističku obuku na Sljemenu. Postaje pripadnik elitne postrojbe “Čavke”, gdje rame uz rame s generalom Antom Gotovinom sudjeluje u borbama na slavonskom ratištu. Dvaput ranjen, nikada nije tražio poštedu. Želio je samo jedno – natrag, tamo gdje je najpotrebnije.
S dolaskom rata u Bosnu i Hercegovinu, napušta sigurnost, stan i djevojku u Slavonskom Brodu i vraća se kući, gdje pomaže u ustroju profesionalnih postrojbi HVO-a. Postaje dio postrojbe „Uskoci“, elitne sile koja nije pitala koliko, već gdje treba ići.
Na današnji dan, 24. lipnja 1993., snajperski metak muslimanske Armije BiH ga pogađa u Domislici. I dok je kiša padala nad bojištem, čini se da je i samo nebo plakalo nad smrću ovog tihog velikana.
Sahranjen je pod okriljem noći, među rafalima i granatama, ali s ponosom i dostojanstvom. Posthumno je odlikovan najvišim odličjima, njegovo ime uklesano je u kamen – i u srca njegovih sestara, suboraca, i svih onih koji nisu zaboravili.
Zoran nije umro – on je postao stijeg na vjetru, zvijezda u noći, glas koji nas podsjeća da sloboda nije dar, već svetinja plaćena krvlju.
Počivaj u miru, hrvatski viteže. Tvoji Uskoci i tvoj narod te neće zaboraviti.
