Potresna ispovijest Ines Ban nakon filma „Pamtimo vas – Kusonje 1991.“: „Kako si dozvoliti suze među onima koji ih više ni nemaju?“

U petak, 25. rujna 2026., u Kulturnom i multimedijskom centru Bjelovar premijerno je prikazan dokumentarno-igrani film „Pamtimo vas – Kusonje 1991.“, posvećen jednom od najtragičnijih događaja s početka Domovinskog rata i hrvatskim braniteljima čija je žrtva trajno upisana u hrvatsku povijest.

Film autora Marina Sabolovića i Borne Marinića nastao je nakon višegodišnjeg istraživanja događaja u Kusonjama. Kroz svjedočanstva sudionika, dostupnu dokumentaciju i sudske spise pokušava približiti okolnosti u kojima su se hrvatski branitelji našli u zasjedi, višesatnu borbu i stradanje 18 bjelovarskih branitelja, ali i otvoriti pitanja o događajima o kojima se posljednjih 35 godina govorilo na različite načine.

Dio priče prikazan je i kroz igrane rekonstrukcije, kojima su autori nastojali gledatelju približiti atmosferu i okolnosti tragičnih događaja iz 1991. godine.

No, premijera nije bila samo filmski događaj. Za obitelji poginulih i preživjele branitelje bila je još jedno suočavanje s tragedijom koju nose već tri i pol desetljeća.

Među gledateljima bila je i Bjelovarčanka Ines Ban, koja je nakon projekcije na svom Facebook profilu objavila potresno osobno svjedočanstvo.

„Sinoćnji muk i tišina koji su zavladali nakon premijere odali su svu bol onih koji su ostali sjediti u tišini i mraku i jednako tiho napustili kino nakon što su još jednom prošli ono što nose 35 godina – sudbinu svojih najdražih očeva, muževa, braće i djece“, napisala je Ban.

Opisala je kako je nakon projekcije jedva stigla do automobila.

„Jedva sam stigla do auta u kojem sam ispustila dušu. Jer kako si dozvoliti suze među onima koji ih više ni nemaju, koji 35 godina žive taj pakao, iznova proživljavajući nemoć, izdaju, tugu i bijes, vječito se pitajući – zašto?!“

Na premijeri je, kako navodi, sjedila u blizini obitelji poginulih i promatrala ljude koji su kroz film ponovno proživljavali ono što ih prati cijeli život.

„Sjedila sam red iznad nje, između moje prijateljice Andreje i njezine mame i plakala tiho u sebi cijeli dokumentarac gledajući njihovu tridesetpetogodišnju bol za tatom i suprugom.“

Posebno su je pogodile priče djece koja su odrasla bez svojih očeva.

„Gledam tu djecu koja su odrasla u praznini i nepravdi, dok su njihovi očevi otišli braniti svoje domove i ostavili sve što su voljeli.“

Ban se u svom zapisu prisjetila i Ines, Olivera, Nataše, Andreje i drugih obitelji koje su Kusonje obilježile za cijeli život.

„Kako živjeti s činjenicom da su ti oca mrtvog prepoznali po satu ili po lančiću oko vrata koji si mu ti poklonila?“

Upravo je to, smatra Ban, ono što javnost često ne vidi – da rat ne završava za obitelji poginulih onoga dana kada utihne oružje.

„Znam da je u Hrvatskoj mnogo djece poput Inice, Olivera, njegove sestre Nataše ili Andreje, i sve one djece, žena i majki koje su Kusonje ili bilo gdje drugdje rat zavio u crno i koji su to nosili kako znaju i umiju.“

U svom tekstu otvorila je i najteža pitanja koja već desetljećima prate slučaj Kusonja – pitanja zapovijedi, propusta, okolnosti u kojima su se branitelji našli i svega što se događalo prije i nakon njihove pogibije.

Pritom iznosi svoj stav da je dio odgovora na ta pitanja i dalje ostao nepoznat te da obitelji ni nakon 35 godina nisu dobile odgovore koje traže.

„Pitanja more, a nikad nećemo saznati istinu ogoljenu do kosti“, napisala je.

Posebno je naglasila kako smatra da je film ipak važan jer je otvorio teme o kojima se godinama govorilo uglavnom izvan institucija.

„Zato mislim da je taj film trebalo prikazati jer dio istinice je bio rečen. Dio šuškanja godina sada je opipljiv – izdani i ostavljeni u nemoći. Zašto su poslani? Zašto nisu oni oko njih znali?“

Za Ban, pitanje hrabrosti ne završava na bojištu.

Branitelji koji su 1991. krenuli u obranu svojih domova, ističe, pokazali su hrabrost suočavajući se s opasnošću i mogućnošću da izgube život. No smatra da se druga vrsta hrabrosti pokazuje danas – u spremnosti da se govori o onome što još uvijek boli.

„Naša se hrabrost tek danas mjeri – ovdje, sada, time što ne odustajemo i ne šutimo.“

U svom zapisu posebno govori o obiteljima poginulih i preživjelim braniteljima koji, kako navodi, već 35 godina nose posljedice tragedije.

„Ne čudi me da ih boli i da su putem ostavili zdravlje. Kako i ne bi, kad oni s tim užasom žive trideset i pet godina, kad cijeli život živiš s tim pitanjem, a zapravo ne znaš zašto su ti ubili oca ili brata, kako je završio tamo gdje su ih izdali i zašto su se tako zvjerski iživljavali na njima?“

Ban pritom ne skriva ni ogorčenje prema društvu i institucijama za koje smatra da nisu učinili dovoljno kako bi obitelji dobile odgovore.

„Ta proživljena bol i nepravda doslovno im razaraju tijelo i um“, piše, dodajući da obiteljima nakon toliko godina često preostaje tek pružiti podršku, zagrljaj i pokazati da nisu sami.

U njezinu se zapisu tako isprepliću bol zbog poginulih, ljutnja zbog neodgovorenih pitanja i razočaranje državom za koju smatra da nije dovoljno zaštitila one koji su je stvarali.

„Gledam sve te ljude koji već više od tri desetljeća nose taj pretežak teret i jasno vidim da su svi oni koji su išli braniti svoje prevareni i izdani.“

U tom kontekstu Ban govori i o današnjoj Hrvatskoj, političarima, aferama i osjećaju da se problemi branitelja i obitelji poginulih često guraju u stranu.

No njezina glavna poruka nije politička. Ona je osobna.

Ne zaboraviti.

„Hvala obiteljima poginulih što su još jednom prošli svu svoju tragediju, ogolili je do kosti i pokazali ono što su 35 godina nosili – tisuće i tisuće pitanja.“

I upravo zato, smatra Ban, film „Pamtimo vas – Kusonje 1991.“ ima svoju vrijednost.

Ne zato što je dao sve odgovore – jer ih, kako sama ističe, nije dao – nego zato što je ponovno otvorio pitanja koja desetljećima nisu nestala.

„Nismo sinoć na premijeri dobili odgovore koje obitelji trebaju ili žele. Jer istina je još mučnija. Ali 'Pamtimo vas – Kusonje 1991.' barem je kap priznanja uz činjenicu da istinu ne znaju, ali barem više se ne šuti na ono što se 35 godina spominje u birtijama i na dane sjećanja. Da su ostavljeni i izdani.“

Trideset pet godina nakon Kusonja, njihove obitelji i preživjeli i dalje nose svoje uspomene, pitanja i bol.

Film ih je na jednu večer ponovno vratio u 1991. godinu.

A poruka s premijere ostala je jednostavna i snažna:

Pamtimo vas.

Za one koji su poginuli u Kusonjama, za njihove obitelji i za sve one čiji su životi zauvijek promijenjeni ratom – zaborav nije opcija.

Slava im i hvala.