U Grabovcu ubijeno troje djece: Ivan je imao samo tri mjeseca, majka ga je držala u naručju

U autokampu Grabovac tada su bili smješteni prognanici iz okolnih sela – žene s malom djecom, starije osobe i drugi civili koji su, bježeći od ratnih napada, utočište potražili u kampu.

Oko 18.30 sati sa srpskih položaja na brdu Višnjevači iznad Smoljanca ispaljeni su projektili prema autokampu. Jedan od njih pogodio je paviljon „Jelena“, u kojem su se nalazili prognanici.

U napadu su poginuli Josipa, Dubravka i tromjesečni Ivan, dok je još osam osoba teško ranjeno.

„Držala sam ga na rukama“

Ivanova majka Petra Špoljarić godinama kasnije prisjetila se trenutka u kojem joj je dijete poginulo na rukama.

„Bila sam sa svojim Ivanom sama u sobi i držala ga na rukama. Nije spavao, veselo me gledao znatiželjnim okicama. U jednom trenutku čula sam zvuk granate. Geler je doletio i pogodio ga dok mi je bio na rukama. Drugi je pogodio mene. Dok sam ležala na podu, bespomoćna, znala sam da je mrtav, da mu nema spasa“, prisjetila se Petra Špoljarić.

Nakon što je shvatila da je izgubila sina, prvo je pomislila na njegovo starijeg brata Rafaela, koji je tada imao samo godinu i pol.

„Vidjevši da mi je dijete mrtvo nisam više razmišljala hoću li i ja poginuti ili ne. No onda sam se sjetila starijeg sina, Rafaela koji je imao samo godinu i pol. Mislila sam: ako se meni nešto dogodi, kako će on tako malen bez majke? Na sreću, on je s mojom svekrvom otišao u Rakovicu, gdje je živjela njezina sestra. Inače bih i njega izgubila“, rekla je Petra, koja je u napadu teško ranjena u nogu.

Očevi vijest čuli na radiju

Petra je s Ivanom bila u paviljonu „Jelena“, gdje su se nalazile i Josipa i Dubravka.

Očevi poginule djece u trenutku napada bili su u Korani, gdje su čuvali svoje domove. Vijest o tragediji nisu doznali odmah. Za smrt svoje djece saznali su tek sljedećeg jutra, oko šest sati, putem radija.

Petra, tada 26-godišnjakinja koja je krajem kolovoza bila prognana iz svojega sela, iste je večeri s ostalim ranjenima prevezena u bihaćku bolnicu.

Liječnici su joj preporučili da ostane u bolnici, no ona se već sljedećeg jutra vratila kako bi ispratila sina na posljednji počinak.

„Jedva sam hodala, ne znam zapravo kako sam uopće hodala, ali morala sam ga doći ispratiti. Za ruku sam držala Ivanova starijeg bracu Rafaela. Znate, upravo je taj mali Rafael, koji je sada veliki momak i ozbiljan čovjek od gotovo 30 godina, dobio sina. Moj unuk sada ima tri mjeseca“, rekla je Petra.

„Ivana mi nitko nije mogao zamijeniti“

Petra je nakon tragedije dobila još jednog sina, Luku, kojeg je rodila 1995. godine.

„Ivana mi nitko nije mogao zamijeniti. To je bila moja voljena beba koja mi je umrla na rukama, ali kad se Luka rodio, bilo mi je malo lakše. Nekako misli zaokupiš drugim stvarima“, rekla je.

Njezin suprug Milan, hrvatski branitelj i pripadnik Rakovačke bojne, koji je sudjelovao i u operaciji Oluja, preminuo je prije sedam godina od raka. Imao je 51 godinu.

Petra smatra da je dugotrajni stres kojem je bio izložen tijekom ratnih godina ostavio posljedice.

Spomen-obilježje u znak sjećanja

Na mjestu tragedije, nedaleko od državne ceste D1, 2017. godine podignuto je spomen-obilježje posvećeno djeci ubijenoj u autokampu Grabovac.

Ondje danas ostaje trajno svjedočanstvo o tragediji od 26. rujna 1991. godine – o Josipi, Dubravki i malom Ivanu Špoljariću, djetetu koje je u trenutku smrti imalo samo tri mjeseca.