“Genijalan“ potez Plenkovićeve Vlade: zemlju koja živi od turizma i ljepote pretvorili u velikog uvoznika otpada

Kome je uopće palo na pamet da Hrvatska, jedna od turistički najovisnijih zemalja Europe, sebe pretvara u zemlju u koju će se dovoziti tisuće tona europskog otpada?

Hrvatska milijune ulaže u brendiranje čistog Jadrana, netaknute prirode, Plitvica, Like i otoka. Upravo su prostor, voda i okoliš među našim najvrjednijim gospodarskim resursima. A onda je država istodobno otvorila prostor velikom prekograničnom prometu otpada.

Plenkovićeva Vlada 2021. predložila je novi Zakon o gospodarenju otpadom, koji je Hrvatski sabor potom usvojio. Tim zakonom detaljno je uređen i prekogranični promet otpada, a za dio pošiljaka postoji režim u kojem nema klasičnog pojedinačnog odobrenja Ministarstva, nego se ulaz evidentira kroz sustav. Formalno objašnjenje je europsko tržište, kružno gospodarstvo i recikliranje. Ali Hrvatska nije bilo koja država. Hrvatska živi od prostora. Upravo zato Plenkovićeva Vlada nema dobro opravdanje za stvaranje još otvorenijeg sustava ako istodobno nije izgradila iznimno snažnu kontrolu svake tone koja ulazi u zemlju.

Jer poslovni model može biti nevjerojatno unosan. Zamislimo tvrtku u Italiji koja ima 10.000 tona neopasnog otpada. Ako bi kod kuće za njegovo zbrinjavanje morala izdvojiti 1,2 milijuna eura, hrvatskoj tvrtki može biti vrlo isplativo ponuditi 600.000 eura da ga preuzme.

Talijan je uštedio 600.000 eura. Hrvat je dobio 600.000. Ako hrvatska tvrtka ima ozbiljno postrojenje, strojeve, radnike i stvarno preradi tih 10.000 tona, to je industrija. Ali ako netko odluči varati, matematika postaje brutalno jednostavna.Uzme novac, plati prijevoz i nekoliko osnovnih troškova, a otpad iskrca u napuštenu halu, na zemljište ili ga zakopa. Ne trebaju mu skupi strojevi. Ne treba mu velika potrošnja energije. Ne trebaju mu deseci stručnih radnika.

Treba mu samo sustav koji neće dovoljno dobro kontrolirati što radi. Upravo zbog tako golemog novca koji se može vrtjeti oko otpada teško je ignorirati pitanje koliko je snažan hrvatski otpadni lobi. To je sektor u kojem dozvole, propisi i način državnog nadzora izravno odlučuju tko može poslovati i koliko može zaraditi. Kada su ulozi milijunski, interes za utjecaj na pravila igre logično postaje ogroman.

Zato je druga strana ove priče Državni inspektorat. Ako država otvara vrata prekograničnom prometu otpada, na tim vratima mora imati iznimno jak nadzor. Mora znati koliko je tona ušlo, kamo su otišle, ima li primatelj stvarne kapacitete za obradu i što je iz njegova pogona izašlo.

Na čelu tog sustava od 2019. bio je Andrija Mikulić, kojeg je Plenkovićeva Vlada 2024. ponovno imenovala glavnim državnim inspektorom.

Upravo zato pitanje odgovornosti nije moguće svesti samo na nekoliko privatnih tvrtki. Pravo pitanje glasi: zašto je Hrvatska kao turistička zemlja prihvatila rizik velikog uvoza europskog otpada, koliko je na takvu politiku utjecao moćan otpadni lobi i zašto država nije izgradila nadzor dovoljno snažan da joj se otpad ne pretvori u ekološku bombu?

Jer najgora računica izgleda ovako: Europa se riješi problema, privatnik zaradi, a Hrvatskoj ostanu otpad i račun za sanaciju. Zarada privatniku, rizik Hrvatskoj. I uprvo nam se to sada događa.