Milanović i Plenković svađaju se oko svega, ali prema „otpadnoj mafiji“ ponašaju se gotovo isto

Mirela Holy još je 2012. godine, dok je bila ministrica zaštite okoliša u Vladi Zorana Milanovića, javno govorila da joj prijete zbog pokušaja da uvede reda u sustav gospodarenja otpadom. Spominjala je „kraljeve smeća“, snažne lobije, velik novac i interese u koje je njezino Ministarstvo počelo zadirati. Jedna od prijetnji bila je brutalna: da će je „reciklirati“, baciti u peć i spaliti.

I što se dogodilo?

Holy se nije dugo zadržala u Vladi. U javnost je dospio njezin sporni mail vezan uz zaposlenicu HŽ-a, a ministrica je praktički preko noći otišla. Milanović je prihvatio ostavku i pozvao se na visoke političke standarde, iako su članove njegove Vlade kasnije pratile neusporedivo ozbiljnije afere i kazneni postupci. Nije je pokušao zadržati, premda je istodobno priznavao da je dirala u ozbiljne interese.

Još je zanimljivija Milanovićeva šutnja u trenutku kada je Holy javno govorila o prijetnjama. Nije se dogodio snažan politički istup premijera koji bi poslao poruku da država stoji iza svoje ministrice i da će zaštititi nju i politiku koju provodi. Holy je ostala praktički na vjetrometini. MUP je procjenjivao prijetnje, ministrica je govorila o lobijima i mogućim kriminalnim interesima, a politička poruka s vrha Vlade nije bila poruka obračuna s tim krugovima.

Samo nekoliko dana poslije javnost je već govorila o njezinu mailu, a ne o tome tko je prijetio ministrici. Mail je postao priča. „Kraljevi smeća“ nestali su iz fokusa.Četrnaest godina poslije Hrvatska ima sasvim drukčiji problem i sasvim drukčije kriterije odgovornosti.

Za vrijeme vlada Andreja Plenkovića godinama je funkcionirao sustav u kojem su se mijenjali propisi o otpadu, veliki privatni igrači širili poslovanje, a nadzor je bio koncentriran u Državnom inspektoratu. Na čelu tog sustava godinama je bio Andrija Mikulić, koji je kasnije završio pod kaznenim istragama zbog sumnji na koruptivna kaznena djela. Istodobno su resorni ministri donosili propise koji su uređivali uvoz, obradu i gospodarenje otpadom, a dio tih promjena išao je upravo u smjeru koji je velikim igračima u sektoru otvarao širi prostor za poslovanje.

To je sasvim dovoljno da se postavi pitanje jesu li pojedine zakonske i regulatorne promjene išle na ruku upravo velikim igračima u sektoru otpada. Nakon svega što je otkriveno u Gospiću, to više nije pitanje koje se može jednostavno odbaciti. Kada se poslije pokaže da su deseci tisuća tona otpada završili na spornim lokacijama, da su institucije godinama kasnile i da država na kraju mora plaćati sanaciju, onda je potpuno legitimno pitati tko je pisao pravila, kome su ona koristila i tko je trebao nadzirati njihovu primjenu.

Danas znamo gdje je sve to završilo. Deseci tisuća tona otpada u Gospiću, sumnje na onečišćenje tla i podzemnih voda, golemi troškovi sanacije i kaznena istraga koja se još širi.

Međutim, političkih posljedica za Plenkovićeve ministre gotovo da nema.

Tu se nameće neugodan kontrast. Holy se suprotstavila interesima u sektoru otpada, žalila se na prijetnje i vrlo brzo ostala bez ministarske funkcije zbog jednog maila. Danas, nakon afere koja je ekološki i financijski neusporedivo teža, ministri i državni dužnosnici uglavnom ostaju na svojim pozicijama ili odlaze tek kada ih sustigne kazneni postupak.

Ne treba tvrditi da su Milanović ili Plenković svjesno štitili „otpadnu mafiju“ da bi se vidio problem. Dovoljno je pogledati rezultat njihovih sustava.

Milanovićeva Vlada nije politički zaštitila ministricu koja je javno upozoravala na prijetnje i moćne interese. Plenkovićeve vlade nisu na vrijeme zaustavile sustav iz kojeg je na kraju izrastao Gospić, a kada su razmjeri štete postali jasni, nije bilo ozbiljnih političkih sankcija za njegove ministre.

I danas je možda najupadljivija upravo šutnja. Ni Andrej Plenković ni Zoran Milanović gotovo uopće ne govore o tome tko su ljudi i poslovni krugovi koji godinama zarađuju na otpadu, kome su pogodovali propisi, tko je profitirao od slabog nadzora i tko će na kraju platiti štetu. Govori se o sanaciji, institucijama i procedurama, ali vrlo malo o samoj strukturi interesa koja je sve to omogućila.

Kada je riječ o „otpadnoj mafiji“, Milanović i Plenković zato djeluju mnogo sličnije nego što bi njihovi politički sukobi sugerirali. Mogu se svađati oko gotovo svega, ali kada je riječ o velikim interesima u sektoru otpada, rezultat njihovih vlasti začuđujuće je sličan. Sustav ih nije zaustavio.

Zato je možda najneugodnije pitanje upravo ovo: što bi danas bilo drukčije da je država još 2012. ozbiljno shvatila upozorenja Mirele Holy i odlučila se obračunati s ljudima koje je ona tada nazivala „kraljevima smeća“?