SRAMOTA U SRCU ZADRA: Anja Šimpraga zaplesala užičko kolo na Trgu pet bunara

SRAMOTA U SRCU ZADRA: Kad “kulturna raznolikost” postane politička predstava bez osjećaja za hrvatske rane

Zadar je grad kamena, mora, zvonika, obrane i ponosa. Grad koji ne pamti samo turističke razglednice, ljetne šetnje i kulturne manifestacije, nego i dane granata, straha, otpora i hrvatske žrtve. Zato se svaki javni nastup u srcu takvoga grada ne može promatrati kao obična folklorna razglednica bez konteksta, bez pamćenja i bez pitanja: što se poručuje, kome se poručuje i zašto baš ondje?

Prema objavi Zadarskog lista, na Trgu pet bunara u Zadru održano je obilježavanje Međunarodnog dana kulturne raznolikosti, manifestacije koja se u Zadru održava godinama, a ove su se godine predstavile albanska, bošnjačka, slovenska, makedonska i srpska nacionalna manjina. Posebnu pažnju izazvala je saborska zastupnica Anja Šimpraga, koja se tijekom nastupa SKD-a Prosvjeta uključila u ples i zaplesala užičko kolo.

I tu počinje problem.

Ne zato što netko nema pravo na kulturu. Ne zato što manjine nemaju pravo predstaviti svoje običaje. Ne zato što bi se ikome smjelo zabraniti da njeguje svoj identitet. Problem nastaje onda kada se u javnom prostoru hrvatskog grada, natopljenog sjećanjem na ratne godine, politički predstavnici ponašaju kao da je povijest obrisana gumicom, kao da su emocije hrvatskih ljudi nevažne i kao da se sve može zapakirati u jednu laganu rečenicu o “dijalogu”, “toleranciji” i “raznolikosti”.

Jer nije svaka “raznolikost” automatski nevina. Nije svaki ples samo ples. Nije svaki osmijeh samo osmijeh. U politici simboli govore glasnije od priopćenja.

Zadar nije pozornica za političko samozaboravljanje

Trg pet bunara nije neutralna dvorana bez povijesti. To je prostor grada koji ima svoje pamćenje. Zadar je grad koji je tijekom Domovinskog rata znao što znači agresija, što znači opasnost, što znači braniti kućni prag. I upravo zato u Zadru svaka poruka koja dolazi iz javnog, političkog prostora mora biti odmjerena, odgovorna i svjesna težine mjesta.

Kada saborska zastupnica zapleše užičko kolo u središtu Zadra, to se ne može svesti samo na “dobru atmosferu”. Može to netko nazvati folklorom, može netko reći da je riječ o kulturnom programu, može se sve pokušati ublažiti fotografijama jela, nošnji i pjesme. Ali politička slika ostaje: javna dužnosnica, pred kamerama, u hrvatskom gradu ratne memorije, šalje poruku koja će kod dijela hrvatskih građana izazvati gorčinu, bijes i pitanje – ima li itko više mjeru?

Prema dostupnim informacijama, manifestacija se u Zadru održava još od 2006. godine u organizaciji radnih i manjinskih koordinacija, a Grad Zadar i Zadarska županija ranijih su godina bili pokrovitelji obilježavanja kulturne raznolikosti. Upravo zato pitanje nije treba li manjinska kultura biti predstavljena. Pitanje je zašto se politički nastup mora pretvoriti u demonstraciju koja ignorira osjetljivost većinskog naroda i memoriju grada.

Kad se o “poštovanju” govori, a osjećaji hrvatskih ljudi se preskaču

Šimpraga je, prema objavljenom tekstu, poručila kako društvo koje poštuje različitosti postaje snažnije i humanije te govorila o kulturi dijaloga, međusobnog poštovanja i solidarnosti. Lijepe riječi. Vrlo lijepe. Ali Hrvatska je već umorna od lijepih riječi koje se uvijek traže od iste strane.

Od Hrvata se stalno traži razumijevanje. Od branitelja se traži strpljenje. Od obitelji poginulih i nestalih traži se da šute u ime “budućnosti”. Od ratnih stradalnika traži se da ne reagiraju, da ne postavljaju pitanja, da ne vide provokaciju ni onda kad im je servirana pred očima.

A gdje je poštovanje prema njima?

Gdje je osjetljivost prema ljudima koji su branili Zadar? Gdje je obzir prema majkama koje su izgubile sinove? Gdje je obzir prema onima koji još uvijek tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih? Gdje je obzir prema hrvatskim braniteljima koji su stvarali državu u kojoj danas svi imaju pravo na svoju kulturu, svoj govor, svoju pjesmu i svoje predstavnike?

Ako se govori o solidarnosti, onda solidarnost ne može biti jednosmjerna ulica. Ako se govori o poštovanju, onda poštovanje ne može vrijediti samo kada ga traže politički predstavnici manjina. Poštovanje mora vrijediti i prema većinskom narodu, prema hrvatskoj povijesti i prema Domovinskom ratu.

Kultura da, političko provociranje – ne

Nitko razuman ne spori pravo nacionalnih manjina da se predstavljaju kroz pjesmu, jezik, običaje i gastronomiju. To je dio demokratskog društva. To je dio Hrvatske. Ali demokratsko društvo ne znači da se svaki čin mora prihvatiti bez kritike, pogotovo kada taj čin nosi političku simboliku.

Užičko kolo samo po sebi može biti folklorni element. Ali kada ga u središtu Zadra zapleše saborska zastupnica, u trenutku kada se cijeli događaj medijski izdvaja upravo po toj slici, tada više ne govorimo samo o folkloru. Govorimo o političkoj poruci.

I zato je legitimno pitati: je li ovo bio trenutak istinskog zajedništva ili pažljivo upakirana demonstracija političke samouvjerenosti? Je li cilj bio kulturna razmjena ili testiranje granica hrvatske šutnje? Je li ovo poruka mira ili poruka da se hrvatska ratna rana može prekriti stolnjakom s tradicionalnim jelima i glazbom, pa da svi glume kako ništa nije sporno?

Hrvatska nije nastala na kulturnim floskulama, nego na žrtvi. Zadar nije obranjen frazama, nego hrabrošću. I zato se u Zadru ne smije olako igrati simbolima.

Najveći problem je politička bahatost pod maskom tolerancije

Ono što posebno bode u oči nije sama činjenica da je održan manjinski kulturni program. Problem je ton. Problem je poruka. Problem je politička sigurnost s kojom se očekuje da hrvatska javnost sve proguta, sve prešuti i još zaplješće.

U Hrvatskoj se često traži osuda “netolerancije” kada Hrvati postave pitanje. Ali kada hrvatski građani kažu da im nešto smeta, da ih nešto vrijeđa ili da im se čini politički neukusnim, tada ih se prečesto pokušava prikazati zatucanima, nazadnima ili nesposobnima za suživot.

To je neprihvatljivo.

Suživot ne znači da jedan narod mora trajno gutati nelagodu. Suživot ne znači da branitelji moraju šutjeti. Suživot ne znači da se hrvatski javni prostor pretvara u pozornicu na kojoj se pod krinkom kulture mogu slati poruke bez ikakve odgovornosti.

Pravi suživot traži mjeru. Traži obzir. Traži svijest o prostoru, vremenu i povijesti. A upravo toga je u ovom slučaju bolno nedostajalo.

Hrvatska ne smije postati zemlja u kojoj se vlastita žrtva smatra smetnjom

Najopasnije u ovakvim događajima jest to što se hrvatska ratna memorija sve češće tretira kao problem. Kao nešto što smeta “modernoj”, “otvorenoj” i “raznolikoj” Hrvatskoj. Kao da se Domovinski rat treba pospremiti u ladicu čim netko poželi održati politički ugodnu predstavu tolerancije.

Ne. Hrvatska bez Domovinskog rata nema svoj temelj. Hrvatska bez pijeteta prema žrtvi nema moralnu kralježnicu. Hrvatska koja se srami vlastitog pamćenja postaje prostor u kojem će se svaka provokacija moći opravdati “kulturom”, a svaka reakcija proglasiti “netrpeljivošću”.

Zato ovaj događaj u Zadru ne treba promatrati kao bezazlenu crticu iz gradskog života. Treba ga promatrati kao simptom. Kao pokazatelj koliko se lako u Hrvatskoj zaboravlja gdje se nalazi granica između kulturnog predstavljanja i političkog nametanja.

Zadar zaslužuje poštovanje, a ne predstave bez osjećaja za hrvatsku bol

Zadar je otvoren grad. Zadar zna što je kultura. Zadar zna što su različitosti. Ali Zadar zna i što je rat. Zadar zna što je obrana. Zadar zna što su hrvatske suze.

Zato se u Zadru ne može sve svesti na pjesmu, ples i gastronomske stolove. Postoje simboli koji traže oprez. Postoje mjesta koja traže dostojanstvo. Postoje ljudi čija se bol ne smije ismijavati šutnjom ni prekrivati frazama o “snazi različitosti”.

Anja Šimpraga imala je pravo sudjelovati na manifestaciji. Ali javnost ima pravo reći da je njezin potez bio politički neukusan, duboko promašen i potpuno lišen osjećaja za hrvatski kontekst.

Kulturna raznolikost može biti bogatstvo. Ali kada se pretvori u demonstraciju bez obzira prema hrvatskoj žrtvi, tada više nije bogatstvo. Tada postaje poruka. A ta poruka, poslana iz srca Zadra, mnogima neće zvučati kao pjesma – nego kao uvreda.