Zašto je borba protiv korupcije u Hrvatskoj osuđena na neuspjeh

NEDAVNO sam prolazila, kao i svaki dan nekoliko puta dnevno, kroz ono što nazivamo "duplim kružnim tokom" i stala na ulazu, s obzirom na to da oni koji dolaze s lijeva moraju dati prednost. Iako to obično ne čine. Kreću se nizbrdo i ulete u kružni tok, dok ja ulazim uzbrdo, pa sam se već navikla sačekati da mi netko oduzme prednost. Jer, pametniji popušta.

No, ovaj put vozač s lijeva se zaustavio i čekao. Nestrpljivo sam, naglas, rekla: "Što ovaj čeka?" Čekao je mene. Jer sam ja imala prednost. To me podsjetilo na to koliko se ljudski um brzo navikne prihvatiti i ono što nije ispravno i ono što je protuzakonito. Jer nema svrhe boriti se protiv smjera u kojem svi idu.

I upravo me to podsjetilo na to koliko se u Hrvatskoj, kao i nepoštivanje prometnih propisa, i korupcija normalizirala.

"Normalno" je da te nadređeni ucijeni ulaskom u političku stranku na vlasti u zamjenu za ugovor na neodređeno u državnoj firmi. "Normalno" je da se specifikacije javnog natječaja kroje prema željenom kandidatu. "Normalno" je da se specifikacije javne nabave kroje prema ponuđaču koji je kum ili, kako se u Istri kaže, "zerman" nekoga u lokalnoj, regionalnoj ili nacionalnoj vlasti. Normalno je da se ravnatelj bolnice ili škole bira i po stranačkoj pripadnosti umjesto stručnosti i dokazanoj izvrsnosti.

Što o korupciji učimo od studenata i znanstvenih istraživanja

U svom poslu imam i privilegiju i sreću da radim s jednom posebnom populacijom, sa studentima. U interakciji s njima vidljivi su i strast i želja i snaga da svijet učine boljim. Na koncu, studentski pokreti su često kroz povijest donosili i značajne društvene i političke promjene. Jer su oni još uvijek nekorumpirani (neiskvareni).Na predmetu Komparativna politička korupcija diplomskog studija politologije 14 tjedana raščlanjujemo teme vezane uz korupciju, temeljene na znanstvenim istraživanjima. Učimo da je korupcija, prema najširoj definiciji, iskorištavanje javne pozicije moći za privatnu dobit te kako se ona manifestira, njezine ekonomske, političke i društvene uzroke i posljedice, bitnu ulogu medija u borbi protiv korupcije, između mnogih drugih tema, te analiziramo slučajeve zemalja poput Švedske koje su je uspjele znatno smanjiti, između ostalog. Kraj semestra posvećen je temi strategije borbe protiv korupcije koja bi bila uspješna za pojedinu zemlju, na primjeru Hrvatske.

Prvo treba postaviti pravu dijagnozu

Međutim, da bismo odgovorili na pitanje naslova ovog teksta o tome zašto je borba protiv korupcije u Hrvatskoj neuspješna, istraživanja pokazuju da se najprije moramo baviti postavljanjem prave dijagnoze korupcije: je li ona sektorska (npr. pravosuđe, zdravstvo, policija), ograničena na manjkavosti u procesima (npr. pretjerana birokratizacija koja tzv. posredniku, birokratu, daje preveliku diskreciju u odlučivanju), ili je sustavna, kapilarna i doseže do razmjera državnog zarobljavanja, kada oni na vlasti modeliraju institucije i zakone kako bi omogućili da pojedinci na vlasti vrše ekstrakciju resursa u svoju korist, primjerice kroz financiranje političkih kampanja, kupovanje glasova ili legaliziranje procesa koji omogućavaju da specifična grupa bliska vlasti ima disproporcionalnu korist.

Odgovor na to pitanje mnogima je jasan, a vrlo ga je razumljivo prikazalo istraživanje iz 2017. godine u kojem je Gong, u suradnji s akademskom zajednicom, pod naslovom "Naša zarobljena mista"[i] pokazao u šest primjera kako se na lokalnoj i regionalnoj razini provodi državno zarobljavanje uz pomoć široke klijentelističke mreže, kolokvijalne "hobotnice". Prema indeksu percepcije korupcije koju svake godine objavljuje Transparency International (ii) Hrvatska se posljednjih godina nalazi u stagnaciji što se tiče borbe protiv korupcije u javnom sektoru (100= bez korupcije, 0= apsolutna korupcija). Podaci govore da je Hrvatska pri dnu zemalja članica EU odnosno da je treća po redu s najvišim indeksom korupcije.

Kada sagledamo trend od 2010. vidimo da se Hrvatska već neko vrijeme zadržava, uz manje odstupe na istim razinama korupcije. Prema ovim podacima Hrvatska i nije uspješna u prevenciji i suzbijanju korupcije.Kad je korupcija sustavna, točkaste intervencije nisu dovoljne

Istraživanja su pokazala da u slučajevima poput Hrvatske gdje je korupcija sustavna, tj. gdje je ona prisutna na svim razinama upravljanja i gdje dotiče život svakog građana, od mita i iznude do namještanja natječaja za zapošljavanje, tradicionalne intervencije, ciljane ili točkaste, neće uroditi plodom jer je korupcija široko rasprostranjena.

Takva društva imaju obilježja partikularizma, vrijednosnog sustava u kojem se resursi dijele prema kriteriju blizine onima na vlasti ("blizina vatre"), odnosno pripadnosti toj skupini (npr. obiteljskoj vezi, etničkoj skupini ili političkoj stranci), dok su društva s niskim razinama korupcije ona u kojima dominira univerzalizam, odnosno vrijednosni sustav prema kojem jednako postupanje vrijedi za sve, bez obzira na to kojoj grupi netko pripada.[iii] Mislim da u Hrvatskoj nije teško prepoznati da se nalazimo na strani kontinuuma koji je bliži partikularizmu.

Demokracija bi trebala smanjivati korupciju. U Hrvatskoj se vlast ne mijenja

Prema istraživanjima, pokazalo se da veza između razine korupcije i konsolidiranosti demokratskog procesa poprima oblik obrnute U-krivulje (inverted U-shape), što znači da, iako u početku, kada se partikularističko društvo demokratizira, vidimo zapravo inicijalno povećanje korupcije jer postoji borba oko plijena koji je prije bio dodijeljen nekima u autoritarnom društvu, proces demokratizacije stvara natjecanje među grupama koje su sklonije "zgrabiti još i više" kako bi osigurale svoj opstanak na vlasti. S vremenom bi se, ipak, takvo društvo kroz demokratske procese i izmjene onih koji vladaju (političkih stranaka) trebalo približiti sustavu univerzalizma, odnosno smanjenju korupcije.

U Hrvatskoj postoje procesi demokratskih izbora, ali se vlast ne mijenja.Je li moguće da je vlada zarobila institucije, tj. stvorila izborne zakone koji joj omogućavaju da lakše ostane na vlasti te je istovremeno kroz desetljeća kupovanja glasova i klijentelističku mrežu osigurala sebi taj minimum političkog otpora koji joj je potreban za ostanak?

Zašto neki problemi postanu politički prioritet, a drugi ne

Ali ovdje se otvara još jedno važno pitanje: kako neki problemi uopće dospiju na politički dnevni red, a drugi, jednako ozbiljni, ostanu gotovo nevidljivi?

Dobar primjer za to može biti slučaj ekocida u Gospiću koji spaja temu korupcije i odlaganja i zbrinjavanja otpada. Problem može postojati dugo, posljedice mogu biti vidljive građanima, stručnjacima i lokalnoj zajednici, ali sama činjenica da problem postoji ne znači da će postati politički prioritet. Da bi se to dogodilo, potrebno je da se problem prepozna i dovoljno snažno artikulira, da se o njemu ustrajno govori u javnosti i medijima, ali i da istodobno postoji politička volja i mogućnost da se na njega odgovori. Jer faktor političke volje je sine qua non.

Prema teorijskom okviru Johna Kingdona, poznat kao Multiple Streams Framework (MSF), tek kada problem dospije dovoljno visoko na dnevni red, kada postoji provedivo rješenje i kada postoji politička volja i prilika da se ono usvoji, otvara se ono što Kingdon naziva "prozorom mogućnosti" (policy window). Takvi se prozori ne otvaraju često, a kada se otvore, ne ostaju nužno dugo otvoreni. Upravo zato dramatičan porast javne pažnje prema nekom problemu sam po sebi još nije dokaz da će doći do promjene politike.

Kad korupcija postane dio svakodnevice

I tu se vraćamo na korupciju.

U društvu u kojem je korupcija postala "normalna", jedan od najvećih problema možda nije samo u tome što korupcija postoji, nego u tome što je društvo izgubilo sposobnost da svaki pojedinačni slučaj prepozna kao simptom šireg problema. Kada se namještanje natječaja, stranačko zapošljavanje, pogodovanje "svojima" ili političko kadroviranje počnu doživljavati kao nešto što se "oduvijek tako radi", problem prestaje biti politički problem koji zahtijeva sustavno rješenje. Postaje dio svakodnevice.

Promjene se ipak naziru tamo gdje se mijenja vlast

U Hrvatskoj se neke male promjene naziru u jedinicama lokalne samouprave tj. gradovima i općinama gdje je došlo do promjene vlasti. Gdje ravnatelji škola ili bolnica ne moraju biti u stranci na vlasti, gdje se upravna vijeća ne biraju isključivo po stranačkoj mjeri, gdje se investira u univerzalističke programe poput obrazovanja i zdravstva koji podižu cjelokupnu društvenu dobrobit i otpornost.

Zato u zemljama sa široko rasprostranjenom korupcijom uspješna borba protiv korupcije nije nužno ona koja je inkrementalna, već, kako je Rothstein napisao, ona koja u sebi ima indirektan Big Bang pristup, tj. pristup koji će se u relativno kratkom vremenskom roku, sustavno pristupiti uzrocima, ne nužno kroz teatralne istrage i hapšenja od strane državnog odvjetništva, već kroz osnaživanje univerzalističkih programa koji smanjuju društvene nejednakosti tj. podižu razinu jednakosti mogućnosti, i osnažuju građane na svim razinama te tako stvaraju pravedniji sustav za sve koji u njemu žive.

Jer da bi se nešto promijenilo, moraju se stvoriti uvjeti da se otvori prozor mogućnosti (promjene), moraju postojati i ljudi, institucije i politička volja koji će ga znati iskoristiti. Možda je došao taj trenutak.