Operacija "Otkos 10" bila je jedna od prvih uspješnih operacija hrvatskih snaga u Domovinskom ratu

Jednom od prvih pobjedničkih operacija hrvatskih snaga pod kodnim nazivom "Otkos 10" izvedenom u razdoblju od 31. listopada do 12. studenoga 1991. godine na području Bjelovarsko-bilogorske i Virovitičko-podravske županije, oslobođeno je oko 300 četvornih kilometara okupiranog prostora Bilogore. Ona se odvijala u dvije faze (prva je trajala od 31. listopada do 4. studenoga, a druga od 4. do 12. studenoga) i bila dio opsežnije operacije - "Orkan '91" koja je započela 29. listopada 1991., a završila 3. siječnja 1992. godine i zahvatila prostor do granice s Bosnom i Hercegovinom na rijeci Savi.

Okupacija Bilogore

 Nakon što se početkom kolovoza 1991. godine tadašnja "JNA" povukla s područja Slovenije i iz velikog dijela manjih gradova u unutrašnjosti Republike Hrvatske i stacionirala svoje postrojbe u mjesta s većinskim srpskim stanovništvom koje je već bilo u fazi otvorene oružane pobune, dio bjelovarskog korpusa jugo-vojske izvukao se iz Bjelovara i zauzeo dijelove Bjelovarsko-bilogorske i Virovitičko-podravske županije (u kojima su brojčano prevladavali Srbi), te krenuo prema rijeci Savi kako bi se spojio s 5. banjalučkim korpusom; naime, banjalučki korpus prešao je granicu s BiH i zauzeo posavski dio hrvatskog teritorija od Nove Gradiške do Novske.

 Nasjedajući velikosrpskoj propagandi i uvjereni u svoju pobjedu, Srbi s područja Bilogore u velikom dijelu stali su na stranu svojih sunarodnjaka odmetnika - terorista. Nelegalna, okupacijska, samoproglašena srpska "vlast", već je priključila svojoj "SAO Krajini" općine bilogorskog područja (Grubišno Polje, Pakrac, Daruvar), a s jugoistočne strane Bilogore, teroristi su povremeno napadali općine Bjelovar, Daruvar, Grubišno Polje, Slatinu i Viroviticu tukući ove prostore jakom vatrom iz topničkih i minobacačkih oruđa. Teroristi su bili naročito dobro utvrđeni i organizirani za borbu na području Zrinske i Bubana, u Lončarici oko prometnice Grubišno Polje - Virovitica, te u Gornjoj Rašenici nasuprot Grubišnom Polju otkuda su štitili svoje zapovjedništvo u Velikoj Peratovici i cestovnu prometnicu Grubišno Polje - Virovitica.

 Do spajanja dva korpusa agresorske vojske došlo je 16. listopada 1991. godine i oni uz pomoć domaćih terorista dolaze na samo 3 kilometra do Podravske magistrale koju su planirali presjeći i potom dijelom staviti pod svoju kontrolu. Budući da je to bila cesta od vitalnog značaja za Hrvatsku (jer spajala je Slavoniju s ostatkom naše zemlje), njezina okupacija i trajniji prekid prometa predstavljali su veliki ekonomski i sigurnosni problem s višestruko štetnim posljedicama.

 Cilj agresora na zapadno-slavonskom bojištu bio je presjeći Podravsku magistralu i izbiti na granicu s Mađarskom, što se planiralo ostvariti napredovanjem 5. banjalučkog korpusa smjerom Pakrac - Grubišno Polje i spajanjem sa snagama tzv. 28. partizanske divizije na Bilogori, nakon čega bi se krenulo u konačnu realizaciju ovog plana (okupacije šireg područja, presijecanja Podravske magistrale te izbijanja na mađarsku granicu), dok se cilj hrvatskih obrambenih snaga sastojao u potiskivanju "JNA" iz sjevernog dijela zapadne Slavonije, ponajprije s područja Bilogore i Papuka. Ovo je bilo nužno iz dva ključna razloga: prvo - kako bi se spriječilo presijecanje hrvatskog državnog teritorija od rijeke Save do granice Mađarske i drugo - kako bi se olakšala obrana Pakraca i Lipika koji su bili sustavno izloženi barbarskim razaranjima i danonoćnim napadima oklopnih i pješačkih snaga.

Hrvatska uzvraća agresoru

 Početkom jeseni te prve ratne (1991.) godine, najveći dio agresorskih postrojbi suočen s blokadama i odlučnošću hrvatskih dragovoljaca, policije i pripadnika ZNG-a, povlači se iz vojarni i skladišta u Hrvatskoj, čime se barem jednim malim dijelom uspijeva kompenzirati šteta učinjena nepravednim embargom na uvoz naoružanja. Obrambene postrojbe mlade hrvatske države sad već raspolažu izvjesnom količinom sredstava za obranu, pa se pristupa i konkretnim mjerama za pružanje otpora. Krizni štab općine Grubišno Polje (čije su gotovo dvije trećine pod srpskom okupacijom), nakon detaljne analize i razmatranja stanja, donio je 1. listopada odluku kojom je Zapovjedništvu obrane grada Grubišno Polje naloženo da se od Zapovjedništva II. operativne zone Bjelovar ishodi odobrenje plana za provođenje operacije kojom bi se oslobodio jugoistočni dio Bilogore. Zapovjednik II. operativne zone Bjelovar, pukovnik Miroslav Jezerčić, procijenio je kako postoje preduvjeti za pripremu i izvođenje operacije "Otkos 10", te je 4. listopada zapovjednikom ove operacije imenovao pukovnika Franju Kovačevića.

 U spomenutoj operaciji sudjelovalo je ukupno 2847 hrvatskih branitelja: pripadnici ZNG-a, snage Odreda narodne zaštite s područja tadašnjih općina Grubišno Polje, Virovitica, Bjelovar, Daruvar i Koprivnica, te snage policije iz Bjelovara, Grubišnog Polja, Velikog Grđevca i Virovitice. Odnos angažiranih snaga u ljudstvu, topništvu i mehanizaciji bio je 1,6 : 1 u korist hrvatske strane, dok je neprijatelj imao nadmoć u zračnim snagama.

 Snage agresora (ustrojene u "28. partizansku diviziju") brojile su oko 1750 boraca i to uglavnom domaćih terorista, dok je "JNA" pomagala tehnički i logistički. Teroriste su predvodili Rade Čakmak, Branko Čortan i Lazo Savatović.

Tijek i rezultat operacije

 Već prvoga dana (31. listopada), neprijatelj je unatoč grčevitom otporu odbačen na pričuvne položaje. Uz znatne gubitke i na jednoj i na drugoj strani, hrvatski su branitelji oslobodili naselja Gornja Kovačica, Velika Barna, Gornja Rašenica, Rastovac i Treglava. Sutradan (1. studenoga), srpski teroristi započeli su s evakuacijom civila, a hrvatske snage nastavile s oslobađanjem sela (Lončarica, Zrinska, Sibenik, Cremušina).

 Trećeg dana operacije (2. studenoga), poslije spajanja hrvatskih snaga iz nekoliko smjerova, oslobođena je prometnica Virovitica - Grubišno Polje, čime je uspješno završena prva faza.

 Četvrtog i petog dana (3. i 4. studenoga), oslobođen je poligon "JNA" u Gakovu, uspostavljen nadzor zapadno od prometnice Virovitica - Grubišno Polje i oslobođene su Munije, Dijakovac i Turčević Polje. Dana 13. studenoga oslobođeni su Brđani Bastajski nakon čega je zauzeto i "izmješteno zapovjedno mjesto" tzv. 28. partizanske divizije", uz zapljenu znatnih količina naoružanja i ratne opreme.

 Tijekom operacije "Otkos 10", hrvatske su snage zaustavile srpski prodor na području Bilogore i oslobodile 300 četvornih kilometara okupiranog područja s dvadesetak sela i zaselaka. Pri realizacije ovog plana, došla je do izražaja vrlo dobra suradnja i koordinacija svih obrambenih sastavnica na hrvatskoj strani: ZNG-a, Hrvatske policije, Narodne zaštite, civilnih organizacija i samoga pučanstva. Ovom su operacijom sačuvani daljnjeg razaranja i devastacije područja Virovitice, Grubišnog Polja, Bjelovara i Daruvara, a stanovništvo pošteđeno nastavka patnji i progona. Također je od velikog značaja bilo otvaranje prometnice Grubišno Polje - Virovitica, što će imati ogromnu važnost i u nastavku Domovinskog rata.

 Zarobljeni teroristi korišteni su u razmjeni za hrvatske civile, a hrvatske obrambene snage došle su i do novih količina oružja, streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava, kao i do mnoštva dokumenata neprijatelja. Uništenje tzv. 28. partizanske divizije bilo je pogubno za moral okupatora koji je počeo shvaćati kako Hrvatska neće olako dopustiti daljnja osvajanja svoje zemlje. U operaciji "Otkos 10" poginulo je 6 hrvatskih bojovnika, dok je više desetaka ranjeno. Gubici neprijatelja nisu poznati.

 Operacija "Otkos 10" označila je početak niza hrvatskih pobjeda, sve do konačnog oslobađanja najvećeg dijela okupiranih područja u operacijama "Bljesak" i Oluja" koje su stvorile nužne preduvjete za mirnu reintegraciju Hrvatskog Podunavlja.

 Iako je u cjelini gledano neprijateljska strana u jesen 1991. godine još uvijek bila neusporedivo nadmoćnija u svakom pogledu, moral hrvatskih domoljuba, njihova odlučnost, hrabrost i požrtvovnost, odnijeli su prevagu. Put do državne samostalnosti bio je krvav i težak, ali u isto vrijeme bili su to dani slave i ponosa u kojima je hrvatski narod još jednom pokazao kako se svoje slobode ne odriče ni pod koju cijenu.

AUTOR: Zlatko Pinter / PHB