Glasovi branitelja pripadaju i povijesti i budućnosti

Ratni dokument može zabilježiti zapovijed, datum i kretanje postrojbe, ali često ne objašnjava kako su ljudi živjeli s tim odlukama. Zato svjedočanstva branitelja treba sačuvati, kritički provjeravati i uključiti u razgovor o prošlosti.

Svjedočanstvo nije presuda, ali bez njega slika ostaje nepotpuna

Kad se branitelj danas prisjeti događaja iz 1991., ne govori samo o tome gdje je bio i što je vidio. Može opisati kako je izgledao dan bez pouzdane veze, kako se čekala vijest o suborcu ili što se događalo nakon povratka s položaja. Takav iskaz ne odgovara sam na sva pitanja o ratu. Ali bez njega dio iskustva ostaje izvan povijesnog zapisa.

Svjedočanstva branitelja moraju se čuvati kao dio dokumentacije o Domovinskom ratu, a ne samo kao uspomene koje se povremeno iznose na obljetnicama. Istodobno, svjedočenje nije nepogrešivo i ne može se prihvatiti kao konačna istina samo zato što ga iznosi netko tko je bio ondje. Povijesna ozbiljnost počinje upravo kada se te dvije stvari prihvate zajedno.

Što dokument ne može ispričati

Službeni dokument može pokazati kada je izdana zapovijed, gdje se nalazila postrojba ili koja je odluka donesena. Svjedok može objasniti kako je ta odluka izgledala na terenu i što je znao čovjek koji ju je morao provesti. Ta se dva izvora ne isključuju. Nadopunjuju se, a ponekad se i razilaze. Povjesničar tada mora istražiti zašto.

Hrvatski sabor donio je u prosincu 2004. zakon kojim je osnovan Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, a Centar je počeo raditi u ožujku 2005. Njegova je zadaća prikupljati, čuvati, vrednovati i objavljivati arhivsko gradivo te znanstveno istraživati Domovinski rat. U sklopu izdavačkog rada objavljivana su i memoarska izdanja: među njima su svjedočanstva medicinskih sestara i tehničara, sjećanja pripadnika postrojbi te zapisi o obrani pojedinih krajeva. To pokazuje da svjedočenja nisu tek privatna sjećanja, nego se mogu prikupljati i obrađivati kao gradivo za istraživanje.

Vrijednost takvih zapisa vidi se i u sudskim postupcima. U predmetu koji se odnosio na zločine na Ovčari, svjedok iz Vukovara, čiji identitet nije bio javno objavljen, svjedočio je pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju 5. veljače 1998. Opisao je odvođenje zarobljenika iz vukovarske bolnice i zlostavljanje na Ovčari. Njegov je iskaz dio sudskog zapisa koji je danas dostupan na stranici Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.

Taj iskaz nije stajao sam. Sudsko vijeće razmatralo je dokaze o ekshumaciji grobnice i obdukcijama te je 27. rujna 2007. donijelo presudu u predmetu Mrkšić i drugi. U sudskom priopćenju navodi se da je identificirano 194 žrtava iz optužnice te da nalazi nisu isključili mogućnost da je na Ovčari ubijeno više od 200 ljudi. Ovdje je važno razlikovati razine dokaza, svjedok govori o onome što je doživio i vidio, forenzički nalazi potvrđuju druge činjenice, sud ih procjenjuje u okviru postupka. Dokumentacija suda o predmetu pokazuje zašto svjedočenje ima težinu, ali i zašto se provjerava zajedno s drugim dokazima.

Sjećanje treba sačuvati i provjeravati

Postoji razuman razlog za oprez. Sjećanje nije snimka koja se može jednostavno ponovno pustiti. Prolaze godine, događaj se prepričava, a čovjek neke detalje može povezati s onim što je poslije čuo ili pročitao. Trauma također može utjecati na način na koji se iskustvo pamti i iznosi. To ne znači da treba sumnjati u svakog svjedoka ili unaprijed odbacivati njegovo kazivanje. Znači da se iskaz mora zabilježiti pažljivo, s jasnim podacima o tome kada je nastao, u kojim okolnostima i na koja se pitanja odnosi.

O toj su potrebi pisali i Ana Holjevac Tuković i Ante Nazor u radu o prikupljanju memoarskog gradiva iz Domovinskog rata, objavljenom 2009. u časopisu Arhivski vjesnik. Već sam naslov njihova rada ističe stručnost i etiku kao uvjete objektivnog tumačenja. To je dobar okvir, iskaz treba poštovati, ali ga ne treba pretvarati u dokaz za tvrdnje koje osoba nije iznijela ili koje drugi izvori ne potvrđuju.

Pritom nije riječ samo o poznatim zapovjednicima ili ljudima koji su već objavili knjigu. Iskustvo nižeg časnika, vojnika, pripadnice saniteta ili branitelja koji godinama nije javno govorio može pomoći u razumijevanju svakodnevice rata. Njihove priče možda neće promijeniti datume velikih operacija, ali mogu pokazati kako su se odluke provodile, kako je funkcionirala pomoć ranjenima ili što se događalo s civilima i vojnicima u konkretnom mjestu. Ako se takvi glasovi čuju tek kada više nema mogućnosti postaviti potpitanje, gubimo priliku provjeriti detalje i sačuvati kontekst.

Oprez prema mitovima, bez ušutkavanja svjedoka

Ponekad se čuje prigovor da svjedočenja mogu pojačati jednostranu sliku rata. Taj prigovor nije bez temelja. Svaki sudionik govori iz vlastitog iskustva, a osobno iskustvo ne prikazuje cijeli rat. Ako se od svjedoka traži da potvrdi unaprijed pripremljenu političku poruku, njegovo se iskustvo koristi umjesto da se razumije. To šteti i povijesti i samom svjedoku.

No iz toga ne slijedi da je bolje šutjeti. Slijedi da treba bilježiti iskaze na način koji ostavlja prostor za pitanja, različita iskustva i provjeru. Ozbiljno istraživanje ne bi trebalo unaprijed tražiti potvrdu ni jedne političke interpretacije. Ako se iskazi razlikuju, razlike valja prikazati i istražiti. Ako dokumenti proturječe nekom detalju u sjećanju, treba to pošteno navesti. Obrana vjerodostojnosti Domovinskog rata ne može se graditi na prešućivanju onoga što je neugodno za vlastitu sliku, kao što se kritika ne može graditi na odbacivanju svakog svjedočenja koje se ne uklapa u tuđu.

Povijesna istina nije vlasništvo jedne udruge, institucije ili političke stranke. Pripada javnosti, a javnost do nje dolazi kroz izvore koji se mogu uspoređivati i propitivati. Svjedočanstva branitelja važna su zato što nam omogućuju da rat ne svedemo na karte, datume i službene formulacije. Ona vraćaju ljudsko iskustvo u zapis, ali ne oslobađaju istraživače obveze da provjeravaju ono što je rečeno.

Zato pitanje nije trebamo li branitelje slušati. Trebamo. Pitanje je hoćemo li njihove iskaze zabilježiti dovoljno pažljivo da ih budući istraživači mogu razumjeti, provjeravati i smjestiti u širi kontekst. Ako to ne učinimo dok su svjedoci još dostupni, poslije ćemo imati manje prilika pitati što se dogodilo, kako su to zapamtili i gdje se njihovo sjećanje susreće s dokumentima. Istina ne postaje čvršća kada joj se zabranjuju pitanja. Postaje čvršća kada se glasovi sačuvaju i kada ih se ozbiljno provjeri.

AUTOR: Kristijan Fereža / PHB