Današnji hrvatski antifašisti u stvari su novi fašisti

Ako je točna tvrdnja da je Winston Churchill nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu izjavio da će tadašnji antifašisti postati fašisti, onda to nigdje u današnjoj Europi nije tako jasno izraženo kao u novostvorenoj Hrvatskoj.

Prema jednoj definiciji, “antifašizam je široki politički i društveni pokret koji se od sredine 1930-ih razvio kao odgovor na uspon fašizma i nacizma. Temelji se na borbi za ljudska prava, demokraciju, slobodu i jednakost, a u svojoj srži negira rasnu, nacionalnu i političku netrpeljivost”.

Kasnije se u taj široki demokratski pokret, s ciljem da ga iskoristi za svoju politiku negiranja demokracije, pod vodstvom staljinističkog Sovjetskog Saveza i Kominterne uključila i tadašnja Komunistička partija Jugoslavije. Njezini nasljednici, iako poraženi u Domovinskom ratu, još uvijek postoje i s načelnih fašističkih pozicija u Hrvatskoj ugrožavaju demokraciju i njezin poredak.

Originalni antifašizam, dakle onaj koji je nastao 30-ih godina prošloga stoljeća kao odgovor na uspon fašizma i nacizma, temeljio se na “borbi za ljudska prava, demokraciju, slobodu i jednakost, a u svojoj srži negira rasnu, nacionalnu i političku netrpeljivost”.

Temeljna načela ljudskih prava i slobode u demokraciji, za koju se zalaže antifašizam, jesu sloboda govora i mišljenja, dakle zabrana cenzure. U navodno demokratskoj Hrvatskoj ne postoji dosljedna sloboda govora i mišljenja te se provodi cenzura čak i prema takvim institucijama kao što je Europski parlament.

Uzmimo samo dva primjera. Hrvatski sabor bio je dužan raspravljati o dvjema rezolucijama koje je Europski parlament usvojio o totalitarnim režimima, dakle i o komunizmu koji je vladao Hrvatskom 45 godina. To su Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009. godine, kad Hrvatska još nije bila članica Europske unije, ali je bila potvrđeni kandidat za članstvo, te Rezolucija o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, kojom se izjednačavaju i osuđuju nacistički i komunistički režim.

U prvoj rezoluciji, među ostalim, izražava se poštovanje prema svim žrtvama “totalitarnih i nedemokratskih režima” i svima onima koji su se borili protiv tiranije i nasilja. Rezolucija podvlači važnost očuvanja sjećanja na prošlost jer ne može biti pomirbe bez sjećanja na prošlost.

Također se izražava žaljenje što nakon pada totalitarnog komunističkog režima u nekim državama još uvijek nije dopušten pristup arhivima, prije svega onima koji se odnose na djelovanje tajnih službi. Rezolucija snažno i nedvosmisleno osuđuje “zločine protiv čovječnosti i masovne povrede ljudskih prava pod totalitarnim komunističkim režimima”, izražavajući žrtvama tih zločina razumijevanje i sućut zbog njihovih patnji.

Rezolucijom se ustanovljuje 23. kolovoza kao “Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima”. Konačno, u rezoluciji se smatra da je krajnji cilj otkrivanja i procjene zločina počinjenih pod komunističkim režimima pomirba, koja ne može biti ostvarena bez priznanja odgovornosti, traženja oprosta i poticanja moralne obnove.

Sve što se traži u ovoj rezoluciji u Hrvatskoj je ignorirano, osobito od SDP-a, ali i od HDZ-a, jer za sve zločine koje je pretrpio hrvatski narod nikada nije priznata odgovornost SDP-a kao sljednika Saveza komunista Jugoslavije, a kamoli da je zatražen oprost kako bi se potaknula moralna obnova.

Umjesto traženja oprosta, što su, naravno, trebali učiniti SDP-ovci, u Hrvatskome saboru imali smo izjavu njihova istaknutog člana Nenada Stazića da partizani 1945. u Zagrebu nisu dobro obavili posao u likvidacijama civila. Ta znakovita izjava prošla je bez reakcije SDP-a kao nasljednika Saveza komunista Hrvatske.

Druga rezolucija usvojena je u Europskom parlamentu 2019. godine pod naslovom “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe”, a njome su osuđeni i izjednačeni nacistički i komunistički zločini, kao i zločini svih ostalih totalitarnih režima.

U njoj se, među ostalim, podsjeća kako su “nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti”. Ona poziva “sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim”.

SDP, odnosno Socijaldemokratska partija u Hrvatskoj, kao ni neki njihovi vodeći političari, nikada se nisu pozvali na tu rezoluciju. No to nije učinila ni Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) na čelu s Andrejom Plenkovićem. I jedni i drugi nastavljaju politiku negiranja zločina koje je nad hrvatskim narodom počinio komunistički režim na čelu s diktatorom, lažnim Zagorcem Josipom Brozom Titom.

Onda se ne treba čuditi što razne tzv. “antifašističke udruge”, na čelu s bivšim predsjednicima Stipom Mesićem i Ivom Josipovićem, predsjednikom tzv. Saveza antifašističkih boraca (SABA) Franjom Habulinom i cijelom bulumentom negatora zločina jugoslavenskog komunizma, već godinama teroriziraju velik dio hrvatske javnosti veličanjem komunizma i totalitarne Jugoslavije.

Svi oni, s ne malim brojem saborskih zastupnica, na čelu s Dalijom Orešković i Ankom Mrak Taritaš, te zastupnicima među kojima je i Milorad Pupovac, uz svesrdnu potporu tzv. “historičara” Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovine te uz logističku pratnju vodećih tiskovnih i elektroničkih medija, predstavljaju udarnu snagu novog fašizma kako ga je opisao pobjednički britanski premijer nad tadašnjim fašizmom Winston Churchill.

Ono za što se 30-ih godina prošloga stoljeća zalagao široki, istinski antifašistički pokret, a to su borba za ljudska prava, demokracija, sloboda i jednakost, kao i protivljenje rasnoj, nacionalnoj i političkoj netrpeljivosti, jednostavno ne postoji u programu svih tih novopečenih “antifašista” u Hrvatskoj. Svojim zabranama svake vrste, odnosno protivljenjem poštovanju ljudskih prava i demokracije, oni su jednostavno novi fašisti.

Ti novi hrvatski fašisti odgovorni su za to što u glavnom gradu države uopće ne postoji bilo kakav spomen na žrtve komunističkog terora, a trebalo je čak dvadesetak godina da se s najljepšeg gradskog trga ukloni ime diktatora Josipa Broza Tita, koje bi neki novi hrvatski fašisti željeli vratiti.

Dok se, među ostalim, u spomenutoj rezoluciji izražava duboko poštovanje prema svakoj žrtvi tih totalitarnih režima i poziva sve europske institucije i aktere da učine sve što je u njihovoj moći kako bi održali sjećanje na stravične totalitarne zločine protiv čovječnosti, te se naglašava važnost očuvanja sjećanja na prošlost jer bez sjećanja ne može biti pomirenja, u programima tih navodnih hrvatskih antifašista o tome nema ni riječi.

Jer oni nisu antifašisti, nego novi hrvatski fašisti. To je, nažalost, prava hrvatska politička stvarnost tridesetak godina nakon što se hrvatski narod izborio protiv jugokomunističkog totalitarnog režima.

PIŠE: VJEKOSLAV KRSNIK