Mladen Pavković: Mladež nam ne zna ustav, ali ni imena onih koji su dali život za domovinu

Nedavno je u domaćim javnim glasilima odjeknula porazna, ali nimalo iznenađujuća vijest da polovica naših učenika ne zna tko vlada državom, a kamoli što je to Ustav. A, kako bi uopće i znali? Mladu generaciju takve teme u prvom redu najmanje zanimaju, a sustavan rad u školama koji bi im skrenuo pažnju na političku pismenost i osnove građanskog društva gotovo da i ne postoji.

No, problem je daleko dublji. Ta ista mladež, ali i dobar dio odraslih, jedva da zna tko su ostali najviši politički dužnosnici na razini države. O lokalnoj razini, načelnicima, gradonačelnicima i županima,  da i ne govorimo. Ako im nekim čudom i znaju imena, na tome sve počinje i završava. Unatoč tome, ti lokalni i državni „politički velikani” uglavnom žive u zabludi i umišljaju kako ih svatko zna i slavi u njihovom selu ili gradu.

Hrabro je to umišljanje u zemlji u kojoj se bivši vladari zaboravljaju za manje od mjesec dana nakon silaska s prijestolja. Kada odu s vlasti, oni su manje-više nitko i ništa, obični građani. Tko se danas, primjerice, uopće sjeća bivših predsjednika vlada koji jedva da su znali hrvatski jezik? Tko pamti tko je točno bio na čelu glavnoga grada prije dvadeset ili trideset godina? Kada pojedini moćnici budu maknuti s mjesta gradonačelnika, o njima više nitko ne napiše ni retka, a kamoli da ih javno spomene. Brzo blijede i imena onih najdugovječnijih. Da pojedine bivše visoke dužnosnice ne obilaze svijet izigravajući izložbene modele po sportskim tribinama i visokim krugovima, ni njih se više nitko ne bi sjetio. I tako dalje, u nedogled.

Ova politička otuđenost jasno se vidi na terenu. Kada predsjednik države, vlade ili sabora danas dolazi u posjet nekom mjestu, obično ih na pustim trgovima dočekaju samo njihove stranačke kolege i lokalni podređenici. Nekada, u vrijeme komunističkih moćnika, službena pravila ponašanja bila su drugačija. Djecu se masovno izvodilo iz škola kako bi pljeskala dužnosnicima. Kada je nekadašnji samodržac, zvani Tito, samo jednom vlakom prolazio kroz koprivničku željezničku postaju, a vlak se tamo zaustavio jedva na dvije minute, oko pet tisuća ljudi naguralo se kako bi ga vidjelo i  pozdravilo. On je samo mahnuo rukom kroz prozor, a vlak je krenuo dalje. Danas naši političari mogu samo sanjati takve prizore, mahali oni rukama ili ne. Nakon silaska s vlasti, oni su tek obični prolaznici koje na ulici malo tko prepoznaje.

Međutim, od političkog zaborava i pretvaranja prošlosti u jeftinu zabavu postoji nešto daleko žalosnije. Najveća tragedija našeg društva jest činjenica da djeca, ali nažalost i stariji, ne znaju imena i prezimena onih koji su za vrijeme strane, srpske i ine agresije položili živote za njihov vlastiti kraj.

Nove generacije nemaju pojma tko su bili zapovjednici ratnih postrojbi, tko su stvarni stradalnici iz njihovih ulica i susjedstva, niti na kojim su se sve dalekim bojištima ovi ljudi borili da bi oni danas mogli uživati u slobodi. Politički moćnici umišljaju vlastitu besmrtnost; stvarni heroji ostaju prepušteni zaboravu u mraku opće nezainteresiranosti. To je poraz koji nijedan školski sustav, ni društvo u cjelini, ne bi smjeli prešutjeti.

Mladen Pavković