28. rujna 1988. Vicko Krstulović – partizanske zvijeri preorale grobove mrtvih vojnika i ostavili uplakane i neutješne majke

“Umjesto groblja, svježe izorana zemlja. Nigdje nikakvog grobnog znaka. Usred te oranice vidjesmo očajne žene, većinom seljanke, crno odjevene s crnim rupcima na glavama kako plaču i traže grobove svojih nedavno poginulih sinova.” (Ivo Soljačić na Mirogoju 1945. godine)

Na današnji dan 28. rujna 1988. umro je u Splitu Vicko Krstulović, vodeći komunist i partizanski borac u Dalmaciji. U Splitu i Dalmaciji bio je poznat kao „strah i trepet Dalmacije“, te je bio jedan od glavnih protagonista komunističke strahovlade.

Osobno je kao ministar u komunističkoj Hrvatskoj naredio i potpisao jedan od najvećih zločina koje čovjek može učiniti: prekopati i uništiti groblja i počivališta mrtvih.

Ovdje donosimo glavni dio te naredbe (broj 2.811/45 od 6. srpnja 1945.):

“Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takva groblja. Stoga će te u pogledu tih groblja postupiti ovako:
– Ograde, zidove, parcele kao i druge predmete i sredstva treba odstraniti;
– Vanjska obilježja na pojedinim grobnim humcima /krstove, ploče, konfesijske i sve druge znakove/ treba ukloniti tako da čitavo zemljište, koje je bilo određeno za groblje, bude poravnano.
– Sa pojedinih grobnih humaka, koji se nalaze izvan skupnog groblja i izmešana su sa drugim grobovima, dignuti samo vanjske znakove.
– Prostore, na kojima su se nalazili grobovi, ne smije se upotrebljavati za pokapanje novih mrtvaca. Ovaj se prostor može upotrijebiti kao rasadnik za ukrasno grobno bilje ili slične svrhe.
– Otstranjeni materijal sa grobova ne smije se raznositi. Drvo će se skupiti na jednom mjestu, izbrisati netragom svaki znak i natpis i po potrebi ga upotrijebiti, dok će se svaki kamen racionalno upotrijebiti, iza kako se prethodno otstrani bez traga, sve što je na njemu bilo uklesano ili zapisano.”

Prema kršćanskoj vjeri i ljudskoj humanosti, jedno od najvećih tjelesnih djela milosrđa i ljubavi je dostojno pokopati mrtve. Suprotno od toga, oskvrnuti grob čovjeka djelo je zla i neljudskosti.

Partizan Vicko Krstulović je naredio da se uklone i prekopaju sva vojna groblja sa hrvatskim mladićima pripadnicima domobranskih i ustaških snaga NDH. Tako su mnoge (ionako) uplakane majke ostale bez mjesta gdje upaliti svijeću svome sinu, a mnogi nevini hrvatski vojnici ostali bez posljednjeg počivališta.

Zagrepčanima je bila poznata jama na zagrebačkom Mirogoju gdje su ležali ostaci mrtvih domobrana i ustaša iz preoranih grobova, bilo je to u blizini današnjeg njemačkog groblja. A kada su obitelji potajno dolazile upaliti svijeću i pomoliti se (na neoznačenoj jami) za svoje sinove i braću bili bi sačekivani i uhićeni od UDBE, te bacani na višegodišnje robije i mučenja.

Ovo je mjesto na Mirogoju gdje su preorani grobovi i ostaci tijela hrvatskih mladića vojnika NDH – Jugoslavija je zabranila bio kakav dolazak majke i očekivala na ovo mjesto da zapale svijeću i pomole za svoju ubijenu djecu:

No, taj zloglasni Vicko Krstulović, strah i trepet Splićana i svih ostalih, prema poznavateljima, napravio je i gore stvari od preoravanja grobova. Na najvećem strahu, preoravao je i žive ljude. I svoj borbeni put započeo je 1941. godine kao četnički vojvoda odreda “Starac Vujadin” na Dinari. Taj odred je u siječnju 1942. godine preimenovan u Partizanski odred “Starac Vujadin”, a vojvoda pod imenom Voja Jović postao je partizanski komesar Vicko Krstulović.

Brojna su poznata i nepoznata grobišta (i jame) tisuća i tisuća hrvatskih mladića, žena, djece, staraca, vojnika i ljudi uopće. Diljem Hrvatske, širom Slovenije, širom Bosne, širom Hercegovine, širom Srbije, pa i čak i Makedonije.

Šokirane i uplakane majke nisu pronašle grobove djece – svjedočanstvo

O uništenim nadgrobnim spomenicima sa vojničkih grobova na Mirogoju i tadašnjem ozračju straha nezaobilazno je i sjećanje Ive Soljačića, koji je kao desetogodišnjak s majkom posjetio Mirogoj na Svi Svete 1945., o čemu je pod naslovom “Gospođo Kosor, postavite spomenik na Mirogoju gdje su komunisti. . preorali grobove mnoštva hrvatskih mladića” 2009. pisao u Hrvatskom listu, a zatim i pod naslovom “Sjećanje na Svi Svete 1945. godine”:

“Svi sveti 1945. Kao i svake godine majka me na taj dan vodila na zagrebačko groblje Mirogoj. Išli smo od groba do groba poznatih preminulih i pomolili se za spas njihovih duša. Pred središnjim križem pomolili smo se za one, koji nisu pokopani na tom groblju, za stradale u ratu i posebno one koji su bez suda pobijeni tijekom i nakon završetka drugog svjetskog rata. Zatim reče mama: 'Idemo na groblje gdje su pokopani hrvatski vojnici.' Kad dođosmo tamo? Skamenio sam se od užasa!? Nešto nepojmljivo! Umjesto groblja, svježe izorana zemlja. Nigdje nikakvog grobnog znaka. Usred te oranice vidjesmo očajne žene, većinom seljanke, crno odjevene s crnim rupcima na glavama kako plaču i traže grobove svojih nedavno poginulih sinova. Kiša je polako rominjala, spuštala se kap po kap, a tmurno nebo kao da je plakalo, plakalo zajedno s očajnim majkama nad nečuvenim zločinom. Ilovača se ženama lijepila za cipele, a one su teško izvlačile noge iz mokre zemlje. Činilo se kao da ih pokopani zadržavaju da ih ne ostave same na oskvrnutom groblju. Majke su ipak uporno tražile mjesta gdje su pokopana njihova djeca. Kad su mislile da su ih naše upalile svijeće, otirale suze i kapi kiše koje su se polako spuštale niz njihova lica. Ponekad bi kap kiše pogodila plamičak svijeće. Ugasila bi ga. Zatim su majke ponovno palile svijeće i tako se to ponavljalo više puta, dok konačno žene ne bi odustale u svojoj tuzi i bespomoćnosti. Sagnule su glave, rukama podbočile lice, nogu ukoraćenih u blatnu zemlju, plakale su i jecale gorko, gorko za izgubljenim sinovima i njihovim grobovima. Njihove bolne očajne oči bespomoćno su tražile pomoć, ali su ostajale usamljene u svojoj boli. Kao da su vapile zajedno s Kristom na križu. […] Iako sam tada imao tek 10 godina u pamćenju mi ​​se duboko usjekao taj strahoviti prizor.“

Zbog svega poznatog o komunističkoj mržnji i komunističkim zločinima, zaista je nerazumljivo i neprihvatljivo da su i danas u Republici Hrvatskoj na vlasti iu medijima najviše oni ljudi koji brane zločine i zločine totalitarnog komunističkog sustava, pa i pored osude Vijeća Europe u tri rezolucije o osudi komunističkih zločina. zločina. zločina (1096 iz 1996., 1481 iz 2006. i od 2. travnja 2009.) i deklaracije Hrvatskog sabora od 30. lipnja 2006. kojom se isti zločini također osuđuju.

Oni, naopću sramotu ljudskoga duha i svih civilizacijskih dostignuća, ne žele dati zadovoljštinu žrtvama ni njihovim potomcima, kakvih je najviše u hrvatskome narodu, jer nema hrvatske obitelji koja nije bila pogođena komunističkim zločinima.