Mladen Pavković: Oni koji su rušili Hrvatsku ne mogu određivati što će se pjevati u Vukovaru
Najava velikog koncerta Marka Perkovića Thompsona u Vukovaru (kolovoz, 2026.) ponovno je pokrenula dobro uhodanu mašineriju dežurnih dušobrižnika koji, pod krinkom „suživota“ i „građanske tolerancije“, pokušavaju nametnuti veto na hrvatski domoljubni repertoar. Scenarij je uvijek isti: kad god se spomene nastup pjevača koji je 1991. bio u rovovima, a ne u minhenskim ili bečkim podrumima, lokalni politički predstavnici srpske manjine i dio samozvane kulturne elite proglašavaju izvanredno stanje. Kao da se hrvatski branitelji i narod u vlastitoj državi moraju ikome ispričavati što su preživjeli i pobijedili.
Apsurd leži i u dvostrukim mjerilima koja bodu u oči svakoga tko želi vidjeti istinu. Naime, dok se u Vukovaru i okolici, na privatnim i lokalnim seoskim zabavama, bez ikakvih prepreka i medijske huke vrte pjesme srbijanskih izvođača – nerijetko onih koji su otvoreno podržavali agresiju na Hrvatsku – javnost šuti, odnosno zavukla se u mišje rupe.(Svaka čast iznimkama).. Tada nema govora o „vrijeđanju osjećaja“, ugrožavanju suživota ili provociranju većinskog naroda. No, kada u gradu heroju treba odjeknuti pjesma koja je u jesen 1991. podizala moral golorukim braniteljima, odjednom se pale svi crveni alarmi.
Vrhunac tog apsurda i cinizma jesu moralne prodike koje o Thompsonu i njegovu repertoaru drži Milorad Pupovac. Postavlja se pitanje: s kojim to moralnim i povijesnim pravom čovjek, čija su rođena braća 1991. bila zavedena u registrima vojske paradržave koja je napadala i komadala Hrvatsku, danas dijeli lekcije o hrvatskom domoljublju? Dok je sam Thompson branio goli opstanak nacije, Pupovčeva su obitelj i politički sunarodnjaci ispisivali crne stranice povijesti na suprotnoj, agresorskoj strani. Na to mu je i sam Thompson oštro uzvratio u javnim polemikama, podsjetivši ga da onaj čija je obitelj sudjelovala u pobuni nema nikakvo pravo redefinirati povijest nastanka pjesama iz Domovinskog rata. No, u ovoj okrenutoj stvarnosti, umjesto da se takva obiteljska povijest tretira kao trajni moralni teret, Pupovcu se dopušta da s govornice Hrvatskog sabora kroji kulturnu i komemorativnu politiku zemlje koju su njegovi najbliži rušili.
Ovaj i ovakav politički bezobrazluk otvara i niz drugih pitanje, kao na primjer, koji to Hrvat u Srbiji može dobiti makar sekundu medijskog prostora na tamošnjim nacionalnim i inim televizijama, a kamoli milijune eura državnog novca iz proračuna za svoje tjednike i kulturne centre, kao što to Pupovac i njegovo Srpsko narodno vijeće dobivaju usred Zagreba? Hrvati u Srbiji šute, trpe i žive po zakonima te zemlje, dok u Hrvatskoj manjina drži u šaci parlamentarnu većinu i diktira društvene standarde. Što je sljedeće što ti krugovi zapravo hoće? Žele li da se Vojislav Stanimirović, okupacijski gradonačelnik iz vremena tzv. Krajine, ponovno vrati na čelo Vukovara? Žele li da se vukovarska bolnica, koja danas s ponosom nosi ime legendarnog dr. Juraja Njavre, ponovno preimenuje u „Sveti Sava“, kako su je zvali dok su iz nje odvodili ranjenike na stratište Ovčare? Dobro je da u Vukovaru još uvijek zakonski nije dopušteno podizanje velikih spomenika palim borcima agresorske vojske, no s obzirom na smjer u kojem stvari idu i s obzirom na stalne ustupke političke elite, opravdan je strah naroda da će se pod krinkom "pomirenja" u budućnosti i takav sramotan scenarij pokušati progurati.
U pozadini cijele ove priče leži još dublja, bolnija istina: ono što su agresorske snage i lokalni pobunjenici učinili Vukovaru 1991. – razaranje grada, Ovčara, Velepromet, zvjersko ubijanje ranjenika i civila – ostaje zločin za koji je oprost gotovo nemoguć. To postaje još teže jer s te iste strane nikada nismo čuli iskrenu, nedvosmislenu kolektivnu ispriku, niti smo dobili istinu o sudbinama naših nestalih. Umjesto poniznosti i suočavanja s vlastitom povijesnom odgovornošću za nanesenu patnju, danas svjedočimo situaciji u kojoj nam ti isti krugovi uporno sole pamet, glume žrtve i određuju koja je razina domoljublja u Hrvatskoj „prihvatljiva“.
Pitanje izvođenja „Bojne Čavoglave“ postalo je lakmus-papir našeg kolektivnog dostojanstva. Pojedini „kritičari“, (ala „crveni vragovi“), tvrde da ta pjesma „vrijeđa osjećaje onih koji su nas napali“. Od kada se to u povijesti ratovanja pobjednik mora brinuti hoće li umjetnički izričaj iz vremena obrane povrijediti osjećaje agresora? Pjesma je nastala u krvi 1991. kao krik otpora protiv tenkova koji su sravnili Vukovar i Škabrnju sa zemljom. Zabranjivati ili cenzurirati takve pjesme danas značilo bi pristati i na reviziju povijesti. Slično bi bilo da su partizani nakon 1945. zabranili vlastite koračnice samo zato što su smetale poraženim snagama. Dapače, te su se pjesme izvodile desetljećima, unatoč tome što su iza tog režima ostala strašna stratišta poput Bleiburga, Maceljske šume, Jazovke, Dubrovnika, Hude jame, Maribora i niz drugih, o kojima se moralo šutjeti.
Dodatni paradoks predstavlja činjenica da nam se na velikim državnim i sportskim manifestacijama, poput dočeka naših sportaša na zagrebačkom trgu, uporno guraju izvođači kojih 91. nigdje nije bilo, ili su u širokom luku izbjegavali bilo kakvu vezu s obranom Domovine, dok se Thompsonove pjesme potiskuju iz službenih protokola pod pritiskom političke korektnosti, pa nam se na taj način nameće sterilna glazbena scenografija koja nema nikakve veze s mentalitetom naroda koji slavi svoje uspjehe.
Vrijeme je, drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, da se stvari konačno nazovu pravim imenom i povuče jasna crta. Oni koji su nas pod zvijezdom petokrakom i kokardom gazili, rušili i ubijali 91. moraju shvatiti da su ta vremena nepovratno prošla. Hrvatska je danas suverena, neovisna država stvorena u krvavom obrambenom Domovinskom ratu. Ako su mislili da će kroz političke pritiske, medijske ucjene i nekakvu reviziju povijesti uspjeti nametnuti svoju priču, prevarili su se. Neće nas gaziti i ušutkavati ni danas, u 2026., niti ikada više. Dosta je bilo saginjanja glave i traženja dopuštenja za vlastiti ponos.
O tome što će se, kada i gdje pjevati u Vukovaru, Kninu, Škabrnji, Gospiću, Karlovcu, Rijeci, Virovitici ili Zagrebu, isključivo pravo glasa moraju imati oni koji su tu državu krvlju platili – hrvatski branitelji, a ne nikakvi kvazi intelektualci. Dokle god budemo tražili odobrenje od onih koji su rušili ovu zemlju za repertoar koji smijemo slušati, bit ćemo stranci u vlastitoj kući. Povijest se ne može izbrisati, a pjesme iz 91. ostaju trajni spomenik vremena kada se branio opstanak nacije.
Je li tako ili nije?
Mladen Pavković
