Otrov u Lici, šutnja u Zagrebu: Tko je Hrvatsku pretvorio u europsko smetlište?

Kada bismo vjerovali Andreju Plenkoviću, problema u Lici, pa tako ni u Gospiću, gotovo da i nema. Sve je pod kontrolom, institucije rade svoj posao, sanacija će krenuti, građani mogu biti mirni. Problem je samo u tome što stvarnost ne izgleda ni približno tako.

Ako vjerujemo stručnim nalazima, svjedočanstvima građana i činjenicama koje svakodnevno izlaze na vidjelo, onda govorimo o ozbiljnom ekološkom problemu koji se više ne može zatrpati zemljom, političkim PR-om, birokratskim frazama niti premijerovim gotovo „apaurinskim“ izjavama kojima se javnost pokušava uvjeriti da će sve biti u redu.

Neće biti dovoljno reći da će se problem riješiti „u kratkom roku“.

Jer tisuće tona otpada nisu nestale zato što je netko dao izjavu pred kamerama.

U Gospiću je otkriveno ilegalno odlagalište na kojem se, prema dosad objavljenim nalazima, nalaze velike količine otpada, a utvrđeno je i onečišćenje tla teškim metalima, uključujući povišene koncentracije olova, bakra i antimona. Posebno zabrinjavaju nalazi PFAS spojeva u podzemnim vodama nizvodno od lokacije, upravo zato što je riječ o skupini iznimno postojanih kemikalija koje mogu dugo ostati u okolišu i širiti se vodnim sustavima.

I onda Vlada građanima poručuje da trebaju vjerovati institucijama koje kontroliraju kvalitetu vode.

Kako?

Kako vjerovati institucijama pod kapom iste države koja, prema svemu što danas znamo, godinama nije vidjela ono što se događalo gotovo pred njezinim očima?

Kako vjerovati sustavu koji nije primijetio ogroman promet kamiona, tokove otpada, dokumentaciju, odlaganje i posljedice, a sada od građana očekuje da budu spokojni zato što im je rečeno da je „sve pod kontrolom“?

Teško.

Prije će biti – nikako.

Tko je gledao, a nije vidio?

Najviše me, međutim, ne zabrinjava samo količina otpada. Mene zabrinjava činjenica da je za njegovo otkrivanje očito trebalo dogoditi se gotovo sve osim onoga što bi trebalo biti normalno funkcioniranje hrvatske države.

Ako su informacije o organiziranom ilegalnom zbrinjavanju otpada već bile predmet međunarodnih istraga, ako su policije i Europol prepoznali prekograničnu trgovinu otpadom kao ozbiljan oblik organiziranog kriminala, onda se postavlja jednostavno pitanje: gdje je bila hrvatska država?

Europol je u sklopu međunarodne akcije razotkrivao mreže povezane s nezakonitim zbrinjavanjem velikih količina otpada u Italiji, Sloveniji i Hrvatskoj. U jednom od slučajeva koji je javnosti posebno ostao u sjećanju uhićeno je 13 osoba zbog nezakonitog zbrinjavanja oko 37.000 tona opasnog otpada.

To više nije priča o nekakvom lokalnom komunalnom problemu.

To je priča o sustavu.

A ekomafija, za razliku od mafije iz filmova, ne nosi nužno crna odijela i ne dolazi u blindiranim automobilima. Ona može izgledati sasvim pristojno. Ima tvrtke, ugovore, kamione, račune, posrednike, dokumentaciju i ljude koji se kreću po institucijama.

Model je zapravo vrlo jednostavan.

Netko u Europi želi što jeftinije riješiti problematičan otpad. Netko drugi spreman ga je preuzeti za ozbiljan novac. Otpad se preveze, „zbrine“, zakopa ili ostavi na nekoj lokaciji. Novac se zaradi.

A račun?

Račun na kraju plaćaju građani.

I okoliš.

Plenkovićeva „fabricirana izvanredna situacija“

Zato mi je posebno nevjerojatno kada premijer govori o „fabriciranoj izvanrednoj situaciji“ i pritom napada one koji upozoravaju na problem.

Ako je situacija fabricirana, neka Vlada pokaže što je fabricirano.

Jesu li fabricirani nalazi o onečišćenju?

Jesu li fabricirani kamioni?

Jesu li fabricirane tone otpada?

Jesu li fabricirani nalazi podzemnih voda?

Ili je fabricirana samo politička potreba da se problem umanji prije nego što građani počnu postavljati neugodna pitanja?

Od premijera ne tražim paniku. Ne tražim ni političko nadvikivanje. Tražim ono što bi u normalnoj državi trebalo biti potpuno prirodno: odgovore.

Tko je omogućio da Hrvatska postane pogodno odredište za takav otpad?

Tko je kontrolirao njegov uvoz?

Tko je kontrolirao prijevoz?

Tko je provjeravao dokumentaciju?

Tko je nadzirao odlagališta?

Tko je obavljao inspekcijske nadzore?

Tko je godinama gledao, a nije vidio?

To su pitanja na koja građani imaju pravo dobiti odgovor.

Jer država nije slijepa.

To najbolje vidimo svaki put kada treba kazniti nekoga tko je napravio neko sitno administrativno ili prometno kršenje. Institucije tada znaju biti nevjerojatno učinkovite.

Ali kada kroz državu prolaze tisuće tona otpada i kada se stvaraju potencijalne ekološke bombe, odjednom nitko ništa ne zna.

To više nije slučajnost koju možemo samo slegnuti ramenima.

Njemačko upozorenje koje Hrvatska ne smije ignorirati

Posebno me zato zaintrigirao komentar Hrvatice koja godinama živi i radi u Njemačkoj, a koji je zbog slučaja Gospić postao viralan. Ona je hrvatskoj javnosti pokušala približiti koliko posljedice PFAS onečišćenja mogu biti dugotrajne.

U Njemačkoj su se s ozbiljnim onečišćenjima podzemnih voda PFAS spojevima suočavali godinama. U jednom od najpoznatijih slučajeva posljedice su obuhvatile veliko područje, zatvaranje vodocrpilišta, korištenje skupih sustava filtracije i višegodišnje troškove sanacije koji se mjere desecima milijuna eura.

I tu dolazimo do ključne stvari.

Ako jedna od najbogatijih i tehnološki najrazvijenijih europskih država takve probleme ne može riješiti preko noći, kako onda hrvatska Vlada može gotovo usput obećavati da će se sve sanirati „u kratkom roku“?

Ne može se PFAS sanirati političkom izjavom.

Ne može se podzemna voda očistiti konferencijom za novinare.

Ne može se kontaminirano tlo ukloniti birokratskom frazom.

Za takve stvari trebaju godine, stručnjaci, ozbiljan novac, kontinuirani monitoring i prije svega – iskrenost prema građanima.

Zato zabrinutost Ličana nije nikakva histerija.

Ako čovjek živi iznad ili nizvodno od potencijalno onečišćenog područja, sasvim je normalno da želi znati što pije, što jede i što ostavlja svojoj djeci.

Tko će platiti račun?

Najlakše je danas reći: „Vlada rješava problem.“

Ali što to zapravo znači?

Tko će platiti sanaciju?

Koliko će trajati?

Koliko će dugo trajati monitoring tla i podzemnih voda?

Hoće li se kontrolirati širenje PFAS spojeva?

Što će biti s poljoprivrednim zemljištem?

Što ako se onečišćenje proširi?

Tko će obeštetiti ljude ako im bude ugrožena vrijednost zemljišta ili mogućnost korištenja vlastitih izvora vode?

I najvažnije – tko će odgovarati ako se utvrdi da su institucije godinama propustile učiniti ono što su morale?

Jer politička odgovornost ne prestaje onoga trenutka kada se pronađe ilegalno odlagalište.

Ona tek tada počinje.

Hrvatska nije europska kanta za smeće

Ono što se događa u Lici trebalo bi biti upozorenje cijeloj Hrvatskoj.

Hrvatska nije europska kanta za smeće.

Lika nije ničiji privatni deponij.

A građani nisu pokusni kunići za profit kriminalnih mreža.

Ako je moguće da kroz Hrvatsku godinama prolaze goleme količine otpada, da se on ilegalno odlaže i da institucije to ne otkriju ili ne zaustave na vrijeme, onda problem nije samo u kriminalcima koji su to organizirali.

Problem je i u sustavu koji im je to omogućio.

I zato se više ne može sve svesti na pitanje tko je bacio otpad.

Pitanje mora glasiti: tko je omogućio da ga uopće može baciti?

Ako istrage utvrde da su pojedinci iz institucija sudjelovali, pogodovali ili svjesno propustili postupati, neka za to odgovaraju – politički, financijski i kazneno, ondje gdje se utvrdi kaznena odgovornost.

A ako se pokaže da je sustav godinama bio toliko nesposoban da nije znao što mu se događa pred nosom, onda i za tu nesposobnost mora postojati politička cijena.

Jer premijer ne može biti odgovoran samo za ono što njegova Vlada uspješno napravi.

Mora biti odgovoran i za ono što država pod njegovim vodstvom nije spriječila.

Zato se na kraju sve vraća na jedno pitanje:

Je li Plenkovićeva Vlada izgubila kontrolu nad sustavom gospodarenja otpadom – ili je netko drugi preuzeo kontrolu nad njim?

Ako je Hrvatska postala pogodno mjesto za zaradu ekomafije, onda građani imaju pravo znati tko joj je to omogućio.

A kada se utvrde odgovorni, onda više ne bi smjelo biti važno jesu li članovi stranke, prijatelji vlasti, poduzetnici ili državni službenici.

Jer otrov ne prepoznaje stranačku iskaznicu.

Podzemna voda ne zna tko je glasao za HDZ.

I zagađena zemlja neće pitati tko je bio na vlasti.

Ona će samo ostati našoj djeci.

A ako je ova vlast doista dopustila da profit kriminalnih mreža bude važniji od zaštite ljudi i okoliša, onda će građani na izborima imati priliku reći svoje.

Ne zato što je politika prljava.

Nego zato što je dosta prljanja Hrvatske.

Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala hrvatskih branitelja već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora