Treba li spaliti Jakova Sedlara? Kulturni veto nad filmovima koje institucije ne žele vidjeti

Na hrvatskoj kulturnoj sceni svima je teško, osim onima koji koračaju „kako aga kaže“. Naime, dok se domaća filmska „elita“ tjednima samozadovoljno ogledava u zrcalu Pulskog festivala, tapšajući se po ramenima za projekte koji redovito pune festivalske fotelje, ali prazne kino dvorane, u pozadini se odvija dobro uigrani scenarij institucionalnog linča. Najnovija odluka Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) da novom projektu Jakova Sedlara o Vukovaru udijeli tek ponižavajuću „crkavicu“ pod izlikom „dorade scenarija“ nije tek puka administrativna procjena. To je pljuska povijesnoj istini i jasna poruka autoru koji desetljećima odbija plesati kako državni aparat svira.

S druge pak strane, takozvani „hopa-cupa“ filmovi bez problema crpe milijunske iznose iz državnog proračuna za promicanje estetske ispraznosti, dok su projekti od nacionalnog značaja ostavljeni  na prosjačkom štapu. Najbolji dokaz tomu je igrana drama „260 dana“. Film s vrhunskom međunarodnom postavom,  u kojoj su holivudski velikani poput Tima Rotha i Armanda Assantea, snimljen je potpuno neovisno, bez ijednog eura potpore HAVC-a ili Ministarstva kulture. Država u tom projektu nije prepoznala ništa. Naravno, jer prepoznati patnju Marijana Gubine u srpskom logoru znači dati legitimitet temi od koje jadni i zavidni ljevičari sustavno okreću glavu.

Zbog toga Sedlar u Puli, na festivalu filmova, i nema što tražiti. U konkurenciji podobnih i ideološki ispeglanih filmova, „260 dana“ bi u pulskoj Areni pomeo konkurenciju i izazvao ovacije publike, što je scenarij koji vladajući kulturni krugovi pod svaku cijenu žele izbjeći. Lakše ga je stoga ignorirati, ne pozvati ga i praviti se da film s holivudskim zvijezdama u Hrvatskoj uopće ne postoji.

Jakov Sedlar je u hrvatskoj kinematografiji institucija za sebe. Njegov opus, formativno utemeljen na suradnji s književnim velikanima poput Ivana Aralice i Hrvoja Hitreca, svjedočanstvo je o vremenu ponosa i slave koje se danas sustavno pokušava gurnuti pod tepih. Bilo da snima epsku priču o Antonu Kikašu i njegovu povijesnom letu za obranu Domovine, ili dokumentira prešućene grobnice, Sedlar radi ono što drugi ne smiju ili ne žele. O njegovu golemom doprinosu svjedoči i dosad jedina objavljena monografija, koju sam osobno potpisao, a čije je svečano predstavljanje u zagrebačkom HNK-u pokazalo koliki je stvarni kulturni značaj njegova rada u matici i iseljeništvu.

No, cenzura tu ne staje. Naime, dok takozvana javna televizija, HRT, uporno odbija prikazati Sedlarove vrhunske i sudbonosne igrane filmove poput „Gospe“ ili „Četveroreda“, autor je prisiljen svoje radove prikazivati preko mreže lokalnih televizija. Gledatelji diljem Hrvatske tako istinu moraju tražiti na regionalnim postajama, dok Prisavlje, koje sufinanciraju svi građani, glumi moralnog arbitra i svjesno provodi kulturni veto nad filmovima koji su obilježili devedesete.

Zbog tog rada, zbog te drskosti da bude kroničar hrvatske slobode, Sedlar je godinama meta najprizemnijih napada zavidnih i jalovih kritičara. Kada mu je svojedobno dodijeljena Nagrada Grada Zagreba, takozvana lijeva medijska falanga podigla je neviđenu hajku, napadajući bjesomučno i njega, ali i mene koji sam ga hrabro i bez kalkulacija predložio za to priznanje. Predlagati Sedlara u ovoj zemlji i dalje zahtijeva golemu odvažnost, jer ideološki komesari ne praštaju uspjeh koji izlazi izvan njihovih rigidnih gabarita, a strijele mržnje odapinjaju prema svima koji ga podržavaju.

Zato pitanje s naslova, treba li spaliti Jakova Sedlara, nije pretjerivanje. Ono je dijagnoza stanja u hrvatskoj kulturi. Budući da ga ne mogu estetski diskreditirati kod publike koja njegove filmove gleda diljem svijeta, i budući da ga ne mogu zaustaviti jer iza njega stoje neovisni izvori i odani prijatelji, preostaje im samo institucionalno ignoriranje. No, publika pamti, a povijest pišu oni koji snimaju istinu, a ne oni koji dijele državne potpore.