15. srpnja 1881. Vojna Krajina pravno ujedinjena s maticom Hrvatskom – raspad lažnog mita

Pojam Vojne Krajine bio je temelj lažnog mita o „vekovnom srpskom teritoriju“ koji treba postati dio Velike Srbije, kao i osnovica huškačke politike Slobodana Miloševića i SANU. 

Središte srpske pobune i glavni grad tzv. SAO Krajine, Knin, nikada nije bio dio Vojne Krajine

Vojna krajina bio je naziv za pogranično područje Habsburške Monarhije koje je na početku bilo organizirano kao obrambeni pojas protiv Osmanlija, a poslije je preraslo u golemu habsburšku ratnu provinciju. Hrvatsko-slavonska Vojna krajina tvorila je najzapadniji i najstariji dio veće, posve militarizirane regije, koja se protezala od Jadranskog mora do Karpata.

Ono što je nepoznato hrvatskoj javnosti je to da je militarizirani pojas Habsburške monarhije u doba najvećeg opsega iznosio čak 1750 km od Jadrana do rumunjskih Karpata. Dijelio se na Hrvatsko-slavonsku, Banatsku i Sedmogradsku (Erdelj) u današnjoj Rumunjskoj. To je značajno jer je taj vojni pojas umnogome prelazio velikosrpski pojam „Krajine“ koji je bio temelj velikosrpskih pretenzija. Čak je i sama Hrvatsko-slavonska krajina nadilazila taj pojam protežući se od Zemuna do južne Like. Zanimljivo je da središte srpske pobune i glavni grad tzv. SAO Krajine, Knin, nikada nije bio dio Vojne Krajine. Ali zato,na primjer, jest Varaždin, Koprivnica, Križevci i Čazma. Toliko o srbijanskim krajiškim lažima. 

Točna je tvrdnja da je Vojna krajina bila odvojena i neintegrirana u društvo civilne Hrvatske. No, to nema veze sa srpskom etničkom identifikacijom koju većina stanovnika krajine nije ni imala, a o povlasticama iz „Vlaških statuta“ koji su trajali samo stotinjak godina se odavno nije moglo govoriti jer su ukinuti 1737. Sam naziv „Vlaški statuti“ jasno govori o narodnom etničkom korpusu pod imenom Vlasi, a ne Srbi.

Formalno ukidanje Vojne krajine

Teritorijalno zaokruživanje Hrvatske, koje nije u cjelini formalno dovršeno u doba postojanja dualne monarhije, počelo je oslobađanjem većeg dijela Slavonije i Dalmacije koncem 17. i početkom 18. stoljeća. Nacionalna je integracija uznapredovala tek poslije, u napoleonskom razdoblju, pred sam Ilirski pokret.

Formalno ukidanje Vojne krajine 1881. nije naišlo ni na kakav otpor – dapače, veliko je nezadovoljstvo i u civilnoj Hrvatskoj i u Vojnoj krajini vladalo desetljećima zbog sprječavanja i odugovlačenja toga procesa. Sam pojam Vojne krajine ostao je tek oznakom prošlosti bez ikakvih pravnih, etničkih ili civilizacijskih konotacija – sve dok ga nije uskrisila velikosrpska ideologija koncem 20. stoljeća. 

Velikosrpska ideologija

Ideologizacija povijesnoga pojma Vojne krajine s ciljem ostvarenja ekspanzionističkih nacionalnih srpskih težnji zahtijevala je značajno krivotvorenje povijesti: značila je krivotvorenje činjenica o etnokonfesionalnom sastavu Vojne krajine; falsifikate o povijesnoj protežnosti – jer Vojna krajina nije nikad uključivala epicentar teledirigirane srpske pobune, sjevernu Dalmaciju i Knin, kao ni glavni pravac srbijanske agresije u Baranji i Vukovaru, kao i krivotvorbu niza povijesnih podataka na svim poljima: kulturološkom, etnološkom, demografskom, vojnopovijesnom, gospodarskom, umjetničkom, jezičnopovijesnom, arhitekturalnom.

Rezultat tih manipulacija je ideološka matrica za tvorevinu poznatu kao Republika Srpska Krajina koja je bila osnova agresije na Hrvatsku i etničko čišćenje Hrvata.