31. ožujka 1991. Josip Jović – prva od mnogih žrtava velikosrpske agresije: Sve je dao za slobodu svoje domovine i sugrađana

Međunarodna politika naklonjena opstanku Jugoslavije

Hrvatska je u 1991. godinu ušla sa strepnjom od onoga što budućnost donosi. Velikosrbi i četnici zazivali su ostvarenje velike Srbije progonom nesrpskog stanovništva. Međunarodna politika bila ja naklonjena opstanku Jugoslavije ili neke slične forme. Nakon otvorene agresije Srbije i JNA na Republiku Hrvatsku agonija će se povećati „spasonosnim“ embargom na uvoz oružja za koji je ponajprije zaslužan Budimir Lončar, posljednji ministar vanjskih poslova SFRJ i savjetnik kasnijeg hrvatskog predsjednika Stipe Mesića. 1991. godina po mnogima je trebala biti posljednja godina postojanja Hrvatske i svih koji tu Hrvatsku zovu domovinom. Smrt, razaranje, strahote i užas nadvili su se nad hrvatskim nebom… kraj se činio blizu. 

U strahu, ali i u nadi 

I tada su se pojavila djeca odgajana u ljubavi prema domovini i čovjeku, nisu se zamarala vjerojatnošću uspjeha već su takvi kakva su bila činila što su mogla. Nisu razmišljali o svojoj budućnosti, o djeci koju možda neće imati, o snovima koje možda neće dosanjati, o karijerama koje neće ostvariti – išli su gdje su moralo ići, išli su gdje je postojala potreba za njima. Mladići i djevojke, Hrvati, Srbi, Albanci ili Irci, u strahu ili bez njega, u nadi ili bez nje… No, prije svega odlučni da se odazovu pozivu koji je tražio Čovjeka! I pokazali su se ne ljudima nego divovima!

Pobunjeni srbi zaposjeli Nacionalni park Plitvice

Jedan takav mladić bio je i Josip Jović. Rođen je 21. studenoga 1969. godine u selu Aržanu kod Imotskog u obitelji Marije i Filipa Jovića. Imao je tri sestre i brata. U rodnom mjestu završio je školu te se u kolovozu 1990. godine priključio Jedinici za specijalne namjene  MUP-a  „Rakitje“. U ožujku 1991. hrvatska specijalna policija dobila je zadatak da na području Plitvičkih jezera uspostave javni red i mir nakon što su pripadnici pobunjenih Srba zaposjeli Nacionalni park Plitvice želeći ga pripojiti tzv. SAO Krajini. 

U jutarnjim satima kolonu s hrvatskim specijalcima u zasjedi, uz balvane i barikade, dočekali su pripadnici “milicije” iz Knina. Vatreni okršaj trajao je nekoliko sati, no hrvatski specijalci uspjeli su slomiti otpor velikosrpskih pobunjenika i to područje staviti pod ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

Josip Jović – žrtva agresiju na domovinu nam Hrvatsku

Cijena ove pobjede bila je neprocjenjiva – mladi redarstvenik Josip Jović nakon ranjavanja preminuo je u helikopteru na putu do bolnice. Imao je nepune 22 godine života. Josip Jović smatra se prvom žrtvom agresije na domovinu nam Hrvatsku. Nakon njega do kraja rata imali smo još 16 483 neprocjenjivih gubitaka (8262 branitelja, 6650 civila i, još uvijek, 1571 nestalu osobu).

Josip Jović pokopan je uz sve vojne počasti, na mjesnom groblju u Aržanu. Na Uskrs 1994. godine u Aržanu otkriven mu je spomenik. Na obiteljskoj kući Josipa Jovića u Aržanu 19. kolovoza 2007. UBIUDR Podravka, otkrila je spomen-ploču, a 17. prosinca 2011. također u Aržanu UBIUDR Podravka u suradnji s drugima Udrugama proizašlim iz Domovinskoga rata posthumno mu je dodijelila i priznanje Junak hrvatskog Domovinskoga rata. Josip Jović posmrtno je promaknut u čin bojnika, a odlikovan je sljedećim odlikovanjima:

Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom,
Spomenicom Domovinskog rata,
Spomen-značkom I. gardijske brigade „Tigrovi”;
Spomenicom I. poginulog redarstvenika Ministarstva unutarnjih poslova u Domovinskom ratu.

Josip Jović i mnogi poput njega postupili su ispravno – nisu se pitali koja je cijena jer su znali da je nagrada vječnost. Ne zna se koje su im bile posljednje riječi, ni jesu li ih uopće imali, no sigurano bi bile: „Hrabro! Ljubite djecu koju mi nismo mogli! Hrabro! Dosanjajte snove koje mi nismo stigli dosanjati! Hrabro! Ostvarite karijere koje mi nismo mogli! Hrabro! Postupite ispravno jer vječnost nema cijenu! Hrabro!“