Vijesti Najčitanije
DO KADA ĆEMO TOLERIRATI OVAKVE PROVOKACIJE Pupovčeva stranka poziva Srbe: ‘Dođite u Vukovar prisjetiti se žrtava Oluje’
Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) pozive pripadnike srpske zajednice na komemorativno okupljanje u spomen na ubijene i nestale tokom i nakon akcije Oluja 1995. godine, a okupljanje će se održati u Vukovaru.
Operacija Oluja
Operacija Oluja (4. kolovoza − 7. kolovoza 1995.) je velika vojno-redarstvena operacija u kojoj su Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja Republike Hrvatske pod nadzorom pobunjenih Srba, na kojima je bila uspostavljena paradržava Republika Srpska Krajina bez ikakvog međunarodnog priznanja. Operacijom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij osim istočne Slavonije; međutim će ta i nekoliko narednih pobjeda Hrvatske vojske stvoriti uvjete u kojima je od siječnja 1996. godine započeo proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja.
Oluja je, uz operaciju Bljesak, ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. U operaciji je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske.
U objektivnoj pripremi za Operaciju Oluja, snage HV su – uz suglasnost vlasti BiH – izvele u mjesecima koji su prethodili “Oluji” više uzastopnih operacija na područjima te susjedne države, koje su dovodile područje Knina u poluokruženje: akcije “Zima ’94.”, “Skok-1”, “Skok-2” i “Ljeto ’95.”,
Sa svoje strane, srpske snage su tijekom 1994. godine bile pokrenule aktivnosti radi ovladavanja prostorom Bihaćke krajine – ovećeg, ali izoliranog područja pod kontrolom Armije BiH, koji je u velikoj mjeri sprječavao izravni kontakt između područja pod kontrolom Srba u Hrvatskoj i BiH. Izuzev što bi ostvarivanjem takvog cilja nastala humanitarna katastrofa koja bi zacijelo nadmašivala pokolj u Srebrenici izvršen krajem srpnja 1995., njime bi se zaokružio i učinio vojno održivim prostor planirane “Ujedinjene Republike Srpske” sa središtem u Banjoj Luci; istodobno bi područja Republike Hrvatske koja spajaju sjeverne i južne dijelove zemlje – primjerice je kod Karlovca bio pod kontrolom hrvatskih snaga pojas širine svega 10 kilometara – bila izložena topničkoj vatri sa srpskih položaja.
Operacija Oluja je za svega jedan dan preduhitrila opsežnu operaciju vojski hrvatskih i bosanskih Srba pripremanu pod imenom Operacija Vaganj. Planirana srpska akcija trebala je angažirati glavne srpske snage – uključivo one iz istočnog dijela BiH popunjavane dragovoljcima iz Srbije – koje su u cijelosti bile spremne izvesti opsežni napad protiv postrojbi HV i HVO u pravcu Kupresa i Livna (iz pravca Banje Luke), te u pravcu doline Neretve i Metkovića (iz pravca istočne Hercegovine i Podrinja), kao i protiv postrojbi Armije BiH na području Zapadne Bosne. Operacija Oluja je posve omela te planove, a postrojbe bosanskih Srba pripremljene za Operaciju Vaganj – koje su se naposljetku pokazale znatno inferiornima Hrvatskoj vojsci – nisu uspjele zaustaviti ni napredovanje hrvatsko-bosanskih snaga na području BiH u kasnijoj Operaciji Maestral. Topništvo bosanskih Srba je raketiralo više hrvatskih gradova – od Županje do Dubrovnika.
Vojne snage Srpske Vojske Krajine su do kraja Operacije Oluja također odstupile na obližnje područje BiH pod srpskom kontrolom, a 5.000 vojnika iz sastava opkoljenog 21. kordunskog korpusa SVK pod zapovjedništvom pukovnika Čede Bulata položio je oružje pred HV.
Neposredno nakon “Oluje” nastavljaju snage HV u suradnji s HVO i Armijom BiH napadne akcije protiv snaga bosanskih Srba u BiH (Operacija Maestral i potom Operacija Južni potez) i dolaze nadomak Banje Luke, te u situaciji kada prijeti potpuni poraz srpskih projekata zapadno od Drine biva, uz međunarodno posredovanje, sklopljeno trajnije primirje. Potom, u studenome 1995. godine, rat dobiva epilog u Daytonskom sporazumu koji uspostavlja trajniji mir.
Odmah po početku Operacije Oluja vodstvo RSK je, prema Odluci Predsjednika RSK Milana Martića br. 2-3113-1/96 od 4. kolovoza 1995. god., provelo “plansku evakuaciju sveg za borbu nesposobnog stanovništva”, u skladu s ranije izrađenim i uvježbavanim planovima. Povratak evakuiranih civila i pripadnika vojnih snaga bio je vrlo postupan, a mnogi se nisu ni vratili u Hrvatsku. Vodstvo Republike Srbije do danas ponavlja naraciju o protjeranom stanovništvu RSK – posve zanemarujući okolnost da su vlasti te paradržave same organizirale, uvježbale i provele evakuaciju; također se zanemaruje okolnost da su se etnički Srbi kasnijih godina mogli vratiti na to područje, što je mnogo tisuća njih i iskoristilo.
