VAPAJ BRANITELJA: ‘Ne odvajajte me od mog psa, on je sve što imam’

Alen Duraković se kao dječak sa samo 16 godina uključio u obranu Hrvatske i to kao pripadnik, najprije 139 brigade, a zatim HOS-a. Alen je mir dočekao s teškim ranjavanjem glave i PTSP-om te invalidnošću od samo 40 posto (?!) te teškim psiho-fizičkim posljedicama koje su posljednjih dana sve izraženije. Bolestan i rastrojen, iz Slavonskog Broda u Zagreb po pravdu se uputio pješice, a društvo mu je pravio njegov vjerni prijatelj – Ogy, pas ovčar od kojeg se ne odvaja. Za ovaj pohod doznali su njegovi suborci (mahom pripadnici HOS-a) koji su shvatili da bi njegov čin zbog teško narušenog zdravlja po Alena mogao biti koban, pa su ga ubrzo počeli tražiti policajci iz “Kobri”, no granična policija je reagirala prije, nahranila te ga predala prijatelju koji ga je odveo k sebi u Malu Bunu. Tamo su ga, naime, primili on i njegova supruga, njegovi ratni prijatelji koji su se našem portalu panično javili sljedećim riječima: “Alen je kod nas i nije dobro. Povraća krv. Bio je u Ministarstvu branitelja koje je ovo shvatilo za ozbiljno te su ga odmah uputili u KBC Rebro kako bi mu se prvo pružila liječnička pomoć. No, iako je Alen izgledao loše, s Rebra su ga vratili jer “nema uputnicu niti bilo kakve papire”, kazao je zabrinuti bračni par branitelja koji su prihvatili Alena i njegovog psa. “Mi se nadamo da će Ministarstvo branitelja sada za Alena napraviti sve što može. Počevši od nepravedno male invalidnosti, do nekog smještaja za našeg suborca i adekvatnog liječenja. On, naime, ne traži puno. Samo ne želi dobiti smještaj u koji njegov pas ne bi bio dobrodošao jer on ne može bez njega”, kazuje naša sugovornica i dodaje kako takvu privrženost čovjeka i psa još nikad nije vidjela: “Alen se presvukao prije nego je otišao iz Male Bune u Zagreb i njegova odjeća bila je odložena u jednom kutu. Njegov pas se sklupčao oko te njegove odjeće i nitko od nas nije mu smio prići”. O svojoj situaciji je progovorio i Alen: “Sad mi je donekle srce na mjestu. Nisam vjerovao da će moja priča novinarima biti zanimljiva, iako je teška i mučna. Od činjenice da mi ranjavanje snajperom u glavu dugo uopće nisu priznali, pa sve do ovog smiješnog postotka invalidnosti. Svašta sam prošao u životu i ostao sam u svojim agonijama. Krenuo sam pješice u Zagreb jer sam pomislio da ću umrijeti, a nisam želio da moja smrt bude uzaludna. Želio sam odaslati upozorenje javnosti da ovakvih kao ja ima na sve strane. U ovom trenutku ne trebam pomoć javnosti jer su se moji prijatelji za mene pobrinuli, a pobrinut će se i Ministarstvo branitelja. No, želim da se ponekad osvrnete oko sebe. Da primijetite svog susjeda koji je sam, koji pati, koji je na rubu. Ja sam dugo imao samo svog psa koji je sa mnom na svim obljetnicama i sprovodima kojih je sve više. Upravo zato ne želim ostati bez njega”, kazao nam je Alen. Alen Duraković će ovih dana biti primljen kod ministra branitelja koji, što se ovakvih slučajeva tiče, ima pune ruke posla. Hrvatska je puna branitelja koji, neovisno o tome jesu li ili nisu ostvarili status HRVI, žive na marginama društva, okrenuti sami sebi, neuključeni u rehabilitacijske programe, bolesni i sami. Alen je, za sada, imao sreću u nesreći, da osim svog psa, uz sebe ima svoje HOS-ovce kojima se i ovim putem zahvaljuje.