ŽIVOT JU NIJE MAZIO ZATO JOJ POMOZIMO

Razgovor smo vodili sa Sonjom Perčin, koja je preživjela pakao rata, a potom pakao borbe za život svoje kćerke Dore.

PDN: Gdje ste odrasli, te proveli dio djetinjstva (rat) i s kim?

Rođena sam u Pakracu i cijelo svoje djetinjstvo sam provela u njemu zajedno

sa svojom majkom. Bilo je to predivno razdoblje života. A onda se sve jednog

dana promijenilo, tog dana 02. ožujka 1991. bila sam u školi kad je počeo

napad na Policijsku postaju Pakrac. Sjećam se, vratili smo se s malog

odmora, a u razredu nas je ostalo samo 4 Hrvata. Nastavnica nas je pustila

kućama. Došla sam doma, mama je bila presretna što sam došla, nije mogla

vjerovati što se dogodilo. Pucnjava se čula cijela noći, a ona je ujutro morala

na posao u bolnicu. Obje smo bile u strahu. Nakon toga smo pokušale živjeti

normalno, ali uvijek je bio neki strah i neizvjesnost. A onda je došao taj

19.08.1991. probudile su nas granate. Stisnule smo se u hodniku, nismo

znale ni kuda da idemo. Kad se malo stišalo, spustile smo se u suteren. Tamo

smo počele boraviti, spavati, jesti koliko je bilo hrane.  Dok su drugi napuštali Pakrac, mi smo ostale u paklu granatiranja grada od srbo-četničkih snaga.

Prošlo je tako mjesec i pol dok dečki iz Prekopakre nisu došli po nas i izvukli nas. Kad smo se vozili Srbi su minama gađali auto s okolnog brda. Dragi Bog nas je sačuvao. Prvo smo stigle

u Zagreb, ali tamo više nije bilo smještaja za prognanike. Smjestili su nas na

kraju u Kanišku Ivu. Ja sam krenula u Garešnicu u školu. Nedostajala mi je

moja kuća, moji prijatelji. I danas u Pakracu, za mene postoji samo moja kćerka Dora,

PDN: Poslije rata kada ste se vratili u Pakrac?

U lipnju 1992. vratile smo kući u Pakrac. Kuća je bila dosta oštećena, ali to je

bio naš dom. Više ga nikada nismo napuštale. Ja sam kao klinka željela

izlaziti, ali to je sve bilo ograničeno. Sad tek, kad sam ja majka razumijem

koliko je moja majka bila u strahu. Dopustila mi je kratke izlaske u legendarni

kafić Papiga koji se nalazio u podrumu. Tamo sam upoznala nove prijatelje,

hrvatske branitelje. S nekima sam i danas u kontaktu, a neki nažalost nisu više

među nama.

PDN: Kada je rođena Dora i pod kojim okolnostima? (samohrana majka)

Svoju Dora sam jako dugo čekala. Rođena je 2012. godine. Nažalost, ostala

sam samohrana majka. Bila je željeno dijete, a onda je njen otac samo otišao

kad sam bila trudna s njom 6.mjeseci. Nikada nije pitao za nju niti ju je želio

priznati. Kada se je Dora rodila bila sam najsretnija žena na Svijetu, a i moja

majka, živjele smo sve tri skupa. A onda se majci pogoršalo zdravstveno

stanje. Imala je dva karcinoma koji su metastazirali. Preminula je kada je Dora

imala samo 3. mjeseca. Bilo mi je jako teško, ostale smo Dora i ja potpuno

same.

PDN: Dora je cijepljenja nakon poroda ili kada i zbog čega?

Dora je cijepljenja redovito pa sve do onog cjepiva MMr koji ide s godinu dana.

Tog cjepiva me je bilo najviše strah. Odgađala sam ga, čitala puno o tome. U

isto vrijeme me je bilo strah s obzirom na to da sam sama s njom da nemam

problema s raznim institucijama. Cijepila sam ju kad je imala 15. mjeseci. Na

početku sve je bilo dobro, a onda 14. nakon cijepljenja dobila je temperaturu

preko 40. U tom periodu se mogu javiti nuspojave. Završile smo na pedijatriji,

nisu znali što je. Skidali su joj temperaturu koja se uporno vraćala. Tamo smo

bili nekoliko dana, pustili su nas kad je bila jedan dan bez temperature. Moram

napomenuti da Dora do tada nikada nije bila bolesna, niti je bila prehlađena ili

bilo što drugo što zna biti kod djece.

PDN: Kakve su nastale komplikacije?

Nakon tog događaja, redovno smo kontrolirali KKS. Nalazi nisu bili dobri i

poslani smo na Rebro na Hematologiju i onkologiju. Dva puta su joj radili

punkciju koštane srži, rekli su da je leukemija, ali da ne znaju koja je. Na kraju

su donijeli dijagnozu da ima vrlo rijetku vrstu leukemije i da je potrebna

transplantacija matičnih stanica. Dok smo čekali donora, ona je nekako ušla u

remisiju. To je sve bilo 2014. godine. Nakon toga smo imale redovne kontrole i

bilo je sve relativno dobro sve do rujna 2019. godine kad se joj zdravstveno

stanje naglo pogoršalo.

PDN: Dora je voljela slušati Braniteljski radio RH, zbog čega?

Dora je sa mnom sluša Braniteljski radio, tamo sam se ja čula i dopisivala s

prijateljima, a ona je baš uživala u pjesma koje su se tamo puštale. Bila je uz

mene, a onda kada bi bila pjesma Bojna Čavoglave, ona bi se smirila i

većinom zaspala. Ta pjesma je bila puštana uvijek za nju i postala joj je

zaštitni znak. A meni je Braniteljski radio bio potpora, znali su što prolazim i u

najtežim trenutcima bili su. Veliko im hvala na svemu.

PDN: Dorino zdravstveno stanje se zakompliciralo koje godine i što se dogodilo?

Dorino zdravstveno stanje se naglo pogoršalo u rujnu 2019. Prije toga je imala

problem sa zubićem pila je nekoliko antibiotika. A onda je dobila prvo crijevnu

virozu pa respiratornu. Nije željela ni jesti ni piti, završile smo hitno na

pedijatriji u Pakracu i noći su nas prebacili na Rebro. U jutro su mi rekli da je

životno ugrožena. Ponovo su joj radili punkciju koštane srži. Leukemija se bila

vratila i krenuli su ponovo tražiti donora. Za to vrijeme je pila citostatike kako

bi ušla u remisiju prije transplantacije.

PDN: U jednom trenu Dora se borila za svoj život, što se dogodilo?

Za vrijeme pred transplantacijske obrade Dori se opet pogoršalo stanje,

završile smo ponovo na odjelu. Jedno jutro mi je liječnik rekao ili mora ići na

intenzivnu ili palijativa. Naravno pristala sam na intenzivnu iako sam znala da

neću moći biti s njom nego samo dva ili tri sata. Do tada sam bila s njom u

jednoj posebnoj sobi. Taj nam je rastanak bio najteži. Nekoliko dana sam

dolazila kod nje, a onda više nisam mogla zbog Korone. Sjećam se ona je

spavala i držala me za ruku, došla je sestra i rekla da moram izaći. Rekla sam

da joj moram donijeti neke stvari i kad sam donijela sestra je rekla odite ju

vidjeti samo na minutu jer sam joj obećala, tek taj rastanak je bio težak. Obje

smo plakale. Ne znam, ali kao da mi je dragi Bog govorio, prije toga sam .joj

na mobitel instalirala aplikacije za video pozive. Ta tri tjedna koliko je bila

intenzivnoj me je zvala po nekoliko puta pa i po noći samo da me vidi i tako bi

zaspala.

PDN: Koliko je trajao Dorin oporavak, tj. faza liječenja i na koji način se liječila?

Na intenzivnoj joj je obavljena transplantacija koštane srži. Kad je to krenulo

ona me je zvala da mi kaže da je sve krenulo, ja sam se rasplakala, a ona je

meni rekla, mama ne plači, meni će sada biti dobro. Ja sam se u tom trenutku

išla pomoliti u kapelicu S. Barbare na Rebru. Sve to vrijeme nas je držala vjera

u Boga. S njom je cijelo vrijeme bila sličica Milosrdnog Isusa i držala bi malu

krunicu i molila „Isuse uzdam se u tebe* Na intenzivnoj je provela tri tjedna, a

onda su je prebacili na odjel u sobu za izolaciju, gdje sam ja mogla biti s njom.

Bile smo obje sretne zbog toga, ona se polako oporavljala, a onda je dobila

GVHD kože .To je jedna od nuspojava, koja je po njima dobra, ali ona je bila

sva crvena i to je užasno svrbi. Dok smo bili u toj sobi za izolaciju, doživjele

smo potres u Zagrebu. Svi smo morali izaći van, a ona je još trebala biti u

izolaciji, opet se je u meni javio strah za njeno zdravlje. Nakon Uskrsa bile

smo otpuštene iz bolnice s tim da moramo biti u Zagrebu i to što bliže bolnici.

Kontrole krvne slike su bile svaki drugi dan, Dora je pila jako puno lijekova i

dodataka koje sam morala sama kupovati. Početkom lipnja Dora je ponovo

prestala jesti, puno je povraćala, te imala obilne prolijevaste stolice. Dva tjedna

smo svaki dan išle u Dnevnu bolnicu da primi infuziju. Imala je jake bolove u

trbuhu. Onda su joj radili biopsiju debelog crijeva, dijagnoza je bila GVHD

crijeva 2 stupnja, opet jedna od nuspojava transplantacije. Primili su je na

odjel. Cijelo ljeto je provela na odjelu, nije reagirala na terapije, hranili su je na

sondu, te umjetnom hranom. Dijete od 8 godina je spalo na samo 13 kg. Onda

su se odlučili na jednu terapiju, to je bio jedini izlaz. Vadili bi joj određenu

količinu krvi i onda bi joj je nakon nekog procesa vraćali. Počela je polako na

to reagirati. Ja nisam mogla biti cijelo vrijeme s njom, nego samo preko dana.

Navečer kad bih odlazila, ne bi zatvorila vrata već bi me zvala i tako bi

provodile vrijeme. To je sve jako psihički utjecalo na nju. Kad se malo

oporavila pustili su nas da dolazimo na terapiju jer psihički je stvarno bila jako

loše. I danas se osjećaju posljedice, vezane je jako uz mene i nikuda ni u kući

ne mogu od nje. Ima strah od odvajanja, a i od potresa jer smo i onaj drugi

doživjele u bolnici. U to vrijeme je Dora pohađala i školu u bolnici, tako da je

prvi razred završila bez svojih vršnjaka, ali s odličnim uspjehom. Kompletno

liječenje je završilo ove godine krajem svibnja.

PDN: Gdje ste Vi bili dok je Dora bila u bolnici i koliko dugo je bila na liječenju?

Dok je Dora bila u bolnici ja sam bila u stanu od Udruge Krijesnica koja

pomaže roditeljima djece oboljelih od malignih bolesti. To mi je jako puno

značilo jer sam bila blizu bolnice. U tom stanu je bila i ona sa mnom dok smo

bile izvan odjela, tj dok smo išle u Dnevnu bolnicu.

PDN: Je li Dora izliječena, što je pridonijelo njenom oporavku?

Dora je sada izliječena, ali još uvijek idemo na kontrole. Ja kao majka pratim

sve što se događa jer moram reagirati i na najmanju sitnicu. Još uvijek se ne

možemo u potpunosti vratiti normalnom životu. Mora se čuvati bilo kakve

infekcije. Eto sad ju čeka i drugi razred, a koji neće moći pohađati sa svojim

vršnjacima nego će imati on line nastavu. Njenom oporavku su pridonijeli

liječnici s KBC Rebro, a moja i njena vjera u Boga.

PDN: Može li se reći da je Dora u potpunosti izliječena?

Recimo da možemo reći da je u potpunosti izliječena. Sad je prošlo malo više

od godinu dana nakon transplantacije, a pet godina je neizvjesnosti.

PDN: Vratile ste se u Pakrac, nakon više od dvije godine. Što Vas je dočekalo?

Da, nakon dvije godine smo se vratile u svoj dom u Pakracu. Bio je to neki

čudan osjećaj. Dora se počela prisjećati kako smo nekada živjele. U tom

periodu dok smo bile u Zagrebu izgubile smo jednu jako dragu osobu, susjedu

koja je Dori bila kao baka. Jako nam je puno pomagala i svaki dan bila kod

nas. A kuća, možete zamisliti kako je izgledala kad nitko u noj nije živio dvije

godine. Morala sam je dovesti donekle u red zbog Dorinog zdravlja. Krečenje

cijele kuće, promjena namještaja tipa kauč, nad madrac za krevet te sitni

popravci. Ponovo kupovanje osnovnih namirnica jer je svima istekao rok. Za

nas zdrave neke bi se mogle i iskoristi, ali ona mora paziti na prehranu.

PDN: Što dalje slijedi s Dorom, koje potrebe ima?

Dori sad slijede redovne kontrole, čuvanje od infekcija. Ona svaki dan mora

jesti svježe skuhane obroke, mora jako paziti na svoju prehranu. Trebala bi

jesti što više domaću hranu, tj da ih kupujem od naših domaćih proizvođača tj

nekog OPG-a. Trebao bi joj i printer jer će joj nastava biti on line kako bi mogla

ispisati neke radne listiće inače će morati dosta vremena provoditi za

računalom. Trebao joj i druženje s vršnjacima, ponekad joj malo dopustim, ali

samo na otvorenom i to moram jako paziti da ne bi nezgodno pala jer joj je

manja gustoća kostiju zbog svih terapija koje pila tijekom liječenja.

PDN: Zbog svega doživjeli ste financijski krah, kako ćete dalje nastaviti živjeti, te tko Vam je najviše bio podrška u svemu?

Financijski krah sam doživjela zbog toga što sam već dvije godine na

bolovanju, primanja su se smanjila, od prije imam kredit koji sam morala

redovno plaćati. Život u Zagrebu je jako skup, najviše sam trošila na hranu,

kao što sam rekla ona mora paziti na nju, a jedno vrijeme je smjela jesti samo

određene namirnice. Kao što sam i prije rekla morala sam joj kupovati razne

dodatke prehrani, morala sam joj kupiti tlakomjer jer imala problema s visokim

tlakom, inhalator. Dok je imala GVHD crijeva i pelene. A ona kao i svako dijete

imala je i svoje neke druge željice, možete zamisliti kad bolesnom dijete kupite

neku sitnicu i u svoj toj boli i patnji bar na tren vidite osmjeh na licu. Najveća

podrška cijelo vrijeme liječenja su nam bili roditelji i djeca s odjela. Kako ja

kažem mi se razumijemo i samo pogledom, jednom tko uđe na taj odjel, može

izaći iz njega ali on ostaje duboko u nama. I podrška su nam bili susjedi iz

Zagreba, bili su tako divni prema nama. U početku je bilo jako puno poziva

prijatelja iz Pakraca, a onda je to jednostavno prestalo, vjerujem da ni sami

nisu znali što da pitaju. U svemu ovome želim reći i veliko hvala osobi koja je

bila donor matičnih stanica, podarila je Dori novi život. I na kraju tko nam je bio

podrška, ti Šeki.

PDN: Hvala, Dori želimo sve najbolje u životu. Kako Braniteljski radio više nema program, to ne znači da Dori ne možemo ispuniti jednu želju. To je najmanje što možemo ispuniti.

A čitatelje molimo, ako je moguće da se Dori zbog on line nastave nabavi jedan printer ili uplate financijska sredstva na račun:

DORA PERČIN,

Augusta Cesarca 10,

34 550 Pakrac,

HR8523400093111164283 Swift PBZGHR2X (Privredna banka Zagreb), poziv na broj 00 ili 99 s naznakom "pomoć za Doru".