Djed Luke Modrića ubijen je kao civil, otac je otišao u rat, a šestogodišnji Luka postao prognanik

Kada se govori o životnom putu Luke Modrića, najčešće se spominju nogometni tereni, Zlatna lopta, kapetanska vrpca hrvatske reprezentacije i trofeji osvojeni u dresovima najvećih europskih klubova. Ipak, početak njegove životne priče nije bio vezan uz stadione, nego uz kamen, koze, velebitsku buru i malu cestarsku kuću na Majstorskoj cesti iznad Zatona Obrovačkog.

Ondje je Luka provodio najveći dio dana sa svojim djedom i imenjakom Lukom Modrićem, čovjekom kojega pamti kao jednog od najvažnijih ljudi svojega djetinjstva.

Rat je tu bliskost prekinuo na najokrutniji mogući način.

Djed Luka nije bio vojnik, nego cestar i civil

U pojedinim se objavama pogrešno navodi da je Lukin djed sudjelovao u Domovinskom ratu kao hrvatski branitelj. Za takvu tvrdnju nema potvrde.

Luka Modrić stariji bio je cestar. Radio je na održavanju povijesne Majstorske ceste koja je povezivala Obrovac sa Svetim Rokom preko Velebita. Zbog posla je s obitelji koristio cestarsku kuću uz prometnicu, koju je njegov unuk nazivao „gornjom kućom“.

Dok su Lukini roditelji Stipe i Radojka odlazili na posao, djed se brinuo o unuku. Luka je s njim čuvao koze, slagao sijeno, čistio snijeg i upoznavao surov, ali slobodan život podno Velebita. Na kamenjaru je napravio i svoje prve nespretne nogometne korake.

Djedovo sudjelovanje u povijesti Domovinskog rata zato nije bilo vojničko. Njegovo ime pripada dugom popisu hrvatskih civila ubijenih samo zato što su ostali u svojim domovima na okupiranom području.

Ubijen nekoliko stotina metara od kuće

Dana 18. prosinca 1991. Luka Modrić stariji otišao je pustiti koze na ispašu. Kući se više nije vratio.

Prema navodima pravomoćne optužnice, na staroj cesti u blizini zaseoka Meki Doci presreli su ga pripadnici specijalnog voda Stanice javne bezbednosti Obrovac. Na nenaoružanog civila otvorena je vatra iz automatskog oružja. Njegovo tijelo obitelj je pronašla sljedećeg dana, nedaleko od kuće.

Istoga su dana u Mekim Docima ubijeni i Stipan Zubak, Zorka Zubak, Ivan Maruna, Manda Maruna, Božica Jurićević i Martin Bužonja. Sve žrtve bili su civili u poodmakloj životnoj dobi.

Za taj je zločin 2024. godine potvrđena optužnica protiv Željka Badže, nekadašnjeg zapovjednika specijalnog voda SJB-a Obrovac. Badža odbacuje optužbe i nalazi se u Australiji, a za njim je raspisana međunarodna tjeralica. Sud je odbio zahtjev da mu se odmah sudi u odsutnosti, smatrajući da se najprije mora pokušati provesti postupak izručenja. Prema posljednjim javno dostupnim informacijama, pravomoćna presuda još nije donesena.

Šestogodišnji Luka nije mogao razumjeti zašto njegova djeda više nema. Zapamtio je sprovod i trenutak kada ga je otac podigao prema lijesu kako bi posljednji put poljubio čovjeka po kojem je dobio ime.

Otac Stipe otišao je u Hrvatsku vojsku

Dok je djed Luka bio civilna žrtva, Lukin otac Stipe Modrić sudjelovao je u obrani Hrvatske kao pripadnik Hrvatske vojske.

Nakon ubojstva njegova oca i spaljivanja kuće, obitelj je morala napustiti zavičaj. Stipe je otišao u rat, dok su Radojka, mali Luka i njegova sestra dijelili sudbinu tisuća hrvatskih prognanika.

Luka je poslije govorio kako u obitelji nije odgajan u mržnji niti je slušao pozive na osvetu. Otac ga je pokušavao zaštititi od ratne stvarnosti, iako je dječak osjećao strah odraslih, slušao granate i znao da se njihov dotadašnji život više neće vratiti.

Iz velebitske kuće u prognaničku hotelsku sobu

Nakon odlaska iz Zatona Obrovačkog obitelj je jedno vrijeme boravila na području Makarske, a potom je 1992. stigla u Zadar. Najprije su bili smješteni u hotelu Kolovare, a poslije u hotelu Iž.

Hotelska soba od približno dvadeset četvornih metara postala je njihov privremeni dom. Međutim, ono što je trebalo trajati kratko proteglo se na godine.

Luka je odrastao uz uzbune, granatiranje Zadra i trčanje prema skloništu. Kada bi opasnost prošla, vraćao se na hotelsko parkiralište i ponovno udarao loptu. Nogomet je bio dječja igra, ali i bijeg od stvarnosti koju nije mogao razumjeti.

Upravo je na parkiralištu hotela zapažen njegov talent. Slavko Pernar, tadašnji direktor hotela i čovjek povezan s NK Zadrom, upozorio je klupske ljude na neobično nadarenog prognanog dječaka. Obitelj je poslije preseljena u hotel Iž, koji je bio znatno bliže igralištu na Višnjiku, kako bi Luka lakše dolazio na treninge.

Tako je iz prognaničke sobe počeo put dječaka kojega su poslije smatrali fizički preslabim za vrhunski nogomet, a koji će jednoga dana postati kapetan Hrvatske i najbolji nogometaš svijeta.

Zašto Luka ne može jednostavno obnoviti djedovu kuću?

Kuća na Velebitu u medijima se često naziva „rodnom“, „obiteljskom“ ili „djedovom kućom“. Međutim, Luka Modrić rođen je u Zadru, a spomenuta kuća nikada nije bila privatno vlasništvo obitelji Modrić.

Riječ je o cestarskoj kući koju je Republika Hrvatska, odnosno njezini pravni prethodnici, dala djedu Luki na korištenje zato što je radio na održavanju Majstorske ceste. Obitelj je u njoj živjela, ali je nije posjedovala.

Kuća je i danas u vlasništvu Republike Hrvatske. Luka Modrić zbog toga je ne može samostalno obnoviti, dograditi niti odlučiti hoće li postati obiteljska kuća, memorijal ili muzej. Prvo bi morao riješiti vlasnički odnos s državom, odnosno kupiti nekretninu ili dobiti drugo odgovarajuće pravo korištenja.

Dodatnu okolnost predstavlja činjenica da se kuća nalazi uz Majstorsku cestu, koja je od 2007. zaštićena kao kulturno dobro. Zbog toga bi obnova morala poštovati konzervatorske uvjete i proći propisane postupke zaštite povijesne baštine.

Dakle, nije točno da Luka kuću ne može obnoviti zato što mu država to izričito zabranjuje. Ne može je obnoviti kao svoju jer nije njezin vlasnik. Iz Ministarstva državne imovine početkom 2026. poručili su da se zahtjev za kupnju može podnijeti, među ostalim, i posredstvom Zadarske županije.

Država želi posjetiteljski centar, Luka želi sačuvati vlastitu uspomenu

Agencija za razvoj Zadarske županije ZADRA NOVA ranije je pokrenula inicijativu prema kojoj bi ruševna kuća bila obnovljena i pretvorena u prezentacijsko-posjetiteljski centar. U njemu bi se prikazivali život podno Velebita, povijest Majstorske ceste, Domovinski rat i nogometni put Luke Modrića.

Projekt ipak nije realiziran. Za njegovu provedbu potrebno je riješiti financiranje, dobiti suglasnost vlasnika, osigurati potrebne dozvole te postići dogovor s obitelji Modrić o korištenju Lukina imena i životne priče.

Luka je krajem 2025. prvi put jasno rekao da kuću želi kupiti. Ne želi da o mjestu njegovih najljepših i najbolnijih uspomena drugi odlučuju bez njega.

„Ta ruševina dio je mojega života“, poručio je.

Ruševina koja čuva priču o jednom prognanom dječaku

Kamena kuća podno Velebita nije samo mjesto na kojem je odrastao jedan od najvećih nogometaša svih vremena. Ona je nijemi svjedok srpske okupacije, ubojstva hrvatskog civila, spaljenog doma i prognanstva jedne obitelji.

Djed Luka nije dočekao vidjeti unuka s hrvatskom zastavom oko ramena. Nije vidio njegovu Zlatnu loptu, finale Svjetskog prvenstva ni trenutke u kojima je maleni dječak s velebitskog kamenjara postao simbol Hrvatske.

Luka se može vratiti pred ruševinu, fotografirati uz nju i prisjećati se djeda. Ali sve dok kuća pripada državi, ne može joj sam vratiti krov, vrata i život.

Možda je upravo zato ta zapuštena cestarska kuća mnogo više od građevine. Ona je dio životne priče dječaka kojemu je rat oduzeo djeda i dom, ali mu nije uspio oduzeti snove.