Istina oslobađa: U ljeto 1941. u Lici i Bosni nije se dogodio "antifašistički ustanak", nego pogrom nad hrvatskim i muslimanskim civilima (3.dio)

 Kada je trebalo služiti velikosrpskom režimu i terorizirati nezaštićeni narod, četnici su bili vrlo aktivni, cijelo vrijeme propagirajući kao temeljne ciljeve svoje borbe "zaštitu srpskog naroda" i "borbu za Otadžbinu". Kada je, međutim, došlo vrijeme da se pruži otpor vojsci Njemačke i Italije, stvar je dobivala sasvim drugu dimenziju i oni su se kukavički stavljali u službu okupatora bez pokušaja pružanja bilo kakvog otpora.

 Jedan drugi također značajni jugoslavenski autor o ponašanju četnika u razdoblju između dva svjetska rata i neposredno nakon okupacije Jugoslavije piše:

 "Četnici na području NDH bili su dio opće četničke organizacije po cijeloj Jugoslaviji, koja je pod uvjetima osovinske okupacije obnovila i proširila svoju djelatnost… ovi su četnički odredi još u godinama između dva svjetska rata sve otvorenije istupali kao represivna oružana poluvojnička organizacija za stranačke interese dvorske kamarile i njenih političkih pobornika. Iako su se svojedobno propagandistički razmetale svojim patriotizmom i navodnom odlučnošću da brane 'kralja i otadžbinu', u danima aprilskog rata 1941. tih je četničkih organizacija naprosto nestalo i to bez borbi, za koje su svojedobno isticale svoju navodnu spremnost. Po završenoj osovinskoj okupaciji države opet se pojavljuju četničke skupine u pojedinim jugoslavenskim krajevima. U novim prilikama četnici se pojavljuju najprije u manjim grupicama, da se u kasnijim mjesecima (približno od jeseni 1941.) počinju okupljati u veće …"

(Vidi: dr. Ferdo Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd, 1970., str. 290.; istaknuo: Z. P.)

 O praktičnom djelovanju velikosrpskih i četničkih elemenata neposredno nakon okupacije Hrvatske, u već citiranom djelu na str.32-35., dr. Fikreta Jelić-Butić kaže:

 "…Konkretna akcija (srpskih nacionalista – opaska Z. P.) je najprije započela u sjevernoj Dalmaciji. Početkom svibnja u Splitu su se talijanskom civilnom komesaru Aldu Bartolucciju obratili Niko Novaković-Longo i Boško Desnica, predavši mu predstavku u kojoj 'u ime 100.000 pravoslavnih Srba sjeverne Dalmacije' traže da se to područje pripoji Italiji. (Ta je vijest objavljena 8.V.1941. u listu 'San Marco', koji su talijanske okupacione vlasti počele izdavati u Splitu od kraja travnja)." (istaknuo: Z. P.)

 Nakon što nabraja glavne organizatore četničke akcije u ovom dijelu Hrvatske prema regijama za koje su bili zaduženi (Dobroslav Jevđević, pop Sergije Urukalo, pop Momčilo Đujić, Živko Brković, Pajo Popović, Vlado Novaković i Stevo Rađenović), autor nastavlja:

 "Osim splitskog, svojom djelatnošću isticali su se (četnički – opaska Z. P.) odbori u Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu. Iako su se odbori financirali prikupljanjem dobrovoljnih priloga, pomoć su dobivali i od talijanskih faktora, zainteresiranih da u njima steknu utjecaj. (Opširnije: Đuro Stanisavljević, 'Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine', Istorija XX veka, zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str.31-32.). Njihova djelatnost dobiva sve vidljivije političko usmjerenje od nacionalistički orijentiranih elemenata. (U vezi s radom tih odbora Stanisavljević zaključuje: 'Angažovanjem prosvetnih radnika, sveštenika, trgovaca i činovnika i preko njih stvaranjem šire mreže poverenika, koji su, skupljajući priloge, objašnjavali teškoće Srba u Hrvatskoj, uz stvarne i izmišljene priče o zločinima, 'sažaljevali se nad sudbinom Srba', pretili Hrvatima osvetom itd., odbori su delovali u dva pravca: izazivanjem maksimalne nacionalne netrpeljivosti prema Hrvatima uvući Srbe u masovni nacionalni pokret, a naglašavanjem tragične sudbine Srba i izbacivanjem u prvi plan parole o odbrani srpstva razviti osećanje mržnje i izdaje prema 'svima i svakome' ko nije na visini borbe za spas srpstva i srpske tradicije. Najveći broj skupština i konferencija u cilju propagande pokreta ‘Srbi na okup’ održan je na Kordunu, u Baniji, Lici, Slavoniji i sjevernoj Dalmaciji. (…) Isplanirani i delomično izvršeni fizički napadi na hrvatske seljake u severnoj Dalmaciji i javne pretnje, pokazali su na delu pravi, šovinistički …karakter odbora i njihovih akcija'. (Vidi: Đuro Stanisavljević, 'Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine', Istorija XX veka, zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str. 33.; istaknuo: Z. P. )

 (…) Novakovićeva akcija nije bila usamljen primjer reagiranja srpskih političara na situaciju u NDH. Nešto kasnije uslijedit će upućivanje predstavki i s drugih područja. Tako je sredinom kolovoza Novica Kraljević, pravnik iz Trebinja, uputio predstavku prefektu talijanske provincije u Kotoru Francu Scasellatiju, s molbom da Italija okupira Hercegovinu. Kraljević navodi da predstavku upućuje 'ne samo kao želju izbjeglica iz Hercegovine, nego i kao želje izbjeglica iz Hercegovine i svih srpskih zemalja.' Taj se zahtjev objašnjava ovim riječima: 'Prije svega prilike u Hercegovini i u Dubrovniku (ovo dvoje čini cjelinu) iziskuju neophodnost da Italija okupira Hercegovinu i Dubrovnik i sve zemlje koje im pripadaju (najmanje Dalmaciju do ušća Neretve i Hercegovinu do Konjica).' (Vidi: Rade Petrović, 'Počeci saradnje Jevđevića i Birčanina sa talijanskim okupatorom 1941. godine, Prilog istoriji četničko-talijanske kolaboracije 1941.', 'Prilozi', Institut za istoriju, Sarajevo, br.19., 1982., str. 204.). Nešto kasnije, krajem rujna, došavši u Split, posebnu je predstavku uputio generalu Dalmazzu Dobroslav Jevđević, inače osoba koja je smatrana najistaknutijim pripadnikom predratne četničke organizacije u Bosni i Hercegovini. U predstavci se talijanska vojska poziva da okupira područje istočne Bosne, kako bi se onemogućio teror ustaškog režima (Rade Petrović, isto, str. 211-213.)

…U pojedinim gradovima organiziraju se odbori za pomoć srpskim izbjeglicama, skupljaju se novci i materijalna sredstva za prihvaćanje i smještaj izbjeglica. Prvi i na neki način središnji odbor, osnovan je u Splitu krajem svibnja. Bio je to i određeni oblik okupljanja poznatijih srpskih političara koji su došli u Split da se sklone. (Drago Gizdić, 'Dalmacija 1941', Zagreb, 1959., str. 165, bilježi krajem svibnja da 'u Split sve više dolaze, pod okrilje Talijana, bivši režimlije'. Ponegdje se u dokumentima taj odbor naziva Srpski odbor ili Srpski komitet. Gizdić navodi i podatak da su 22.VIII. posjetili talijanskog prefekta u Splitu Zerbina 'velikojugosloveni' Josip Jablanović, bivši ban Primorske banovine, Mirko Buić, nekadašnji funkcionar Sokola u Splitu, Jakša Račić, liječnik, Šimunić, nekadašnji policijski funkcionar, i još neke osobe). Na čelu odbora (u Splitu) bio je pravoslavni pop Sergije Urukalo.

(Đuro Stanisavljević – navedeno djelo, str. 19. – navodi da je tih dodira bilo u sjevernoj Dalmaciji s talijanskim garnizonima u Zadru, Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu. Također su posebne delegacije donjolapačkog i otočačkog kotara uputile predstavke 'u ime Srba Like)." (dr Fikreta Jelić-Butić, isto, str. 33.; istaknuo: Z. P.)

Slijedi još jedna, vrlo interesantna tema vezano za "srpske izbjeglice":

 "…Teško je preciznije odrediti koliko je bilo izbjeglica, jer su dosta velike razlike između pojedinih izvora i procjena. Po svoj prilici dvije do tri tisuće. (To je podatak koji donosi guverner Dalmacije Giuseppe Bastianini u svom izvještaju u Rim, 29. VII. 1941. On navodi da se na anektiranom području Dalmacije 'nalazi izvjestan broj osoba srpske nacionalnosti, između dvije do tri tisuće, koje ovdje borave od prije rata ili su se sklonile poslijednjih tjedana'. (A VII, Tal. Arhiv, kut. 540, br. Reg. 25/2). Prema izvještaju prefekture u Zadru, 5.VIII. 1941., na području zadarske provincije nalazi se oko 900 izbjeglica. (NOB u Dalmaciji, zbornik dokumenata, knj.1., str. 535). Drago Gizdić, 'Dalmacija1941', Zagreb, 1959., str. 178. i 219., navodi da je do 20.VI. na anektirano područje pobjeglo oko 6.000 osoba iz Knina, Drniša, Like i Bosanske Krajine, a do kraja srpnja da ih je izbjeglo oko 15.000. Đuro Stanisavljević, međutim, (navedeno djelo, str. 32.) zaključuje da su te cifre 'znatno preterane' te da bi brojka od 1.500 mogla biti najpribližnija. On navodi da je od tog broja bilo 'oko 800 aktivnih muškaraca'." (dr. Fikreta Jelić-Butić, isto)

 O tomu kako su "srpske izbjeglice" korištene kao sredstvo za okupaciju, dr. Fikreta Jelić-Butić u istoj knjizi u nastavku piše – pozivajući se ponovno na srpskog autora dr. Đuru Stanisavljevića:

 "(…) Najozbiljnije se, naime, računalo s time da izbjeglice čine važan faktor u intervenciji talijanskih trupa, koja je trebala uslijediti da bi se ostvarila pacifikacija ustaničkog područja…U organizaciji povratka, početkom kolovoza, Talijani su pružili određenu pomoć. (Glavnina izbjeglica vratila se u Kninsku krajinu i Liku od 2. do 4.VIII. 1941. – Stanisavljević, navedeno djelo, str. 49. ). 'Izbeglicama su dati kamioni za prevoz, ali isto tako i fašističke značke za raspoznavanje. Starešine su dobile detaljna uputstva za rad, a ostala masa izbeglica naređenje da se bez dozvole italijanskih vlasti ne sme kretati iz mesta odredišta. Tako su izbeglice krenule u svoje krajeve istovremeno kada su i italijanske trupe pokrenute u intervenciju, samo s tom razlikom, što su prvi dobili ulogu prethodnice drugih.' (isto, str.49.).

Bilo je jasno da izbjeglice trebaju poslužiti provođenju određenog cilja. U vezi s tim, dakako, posebna je uloga bila namijenjena spomenutoj istaknutoj grupi srpskih političara koji su u dotadašnjim dodirima s Talijanima već izrazili spremnost da surađuju s talijanskim vojnim faktorima. U tome su, dakako, vidjeli i mogućnost jačanja vlastitih pozicija u srpskom stanovništvu. Dolazeći u pojedine krajeve oni zapravo izbijaju na površinu kao glavni nosioci određene politike, koja će uskoro rezultirati utemeljenjem četničkog pokreta u Hrvatskoj. Đujić je došao u Strmicu, Živko Brković u Golubić, Pajo Popović u Kosovo Polje, Vlado Novaković u Pađene, a Stevo Rađenović u južnu Liku."

( dr. Fikreta Jelić-Butić, isto, str. 41.; istaknuo: Z. P.)

 Opisujući situaciju u talijanskoj okupacijskoj zoni u ljeto (srpanj-kolovoz) 1941. godine, jedan drugi (ovdje već citirani) povjesničar navodi:

 " (…) Dokle su talijanski okupatori čak i samim prisustvom svojih vojnih jedinica na ovome području omogućavali ustašama da provode svoj poznati teroristički režim, dotle su talijanske okupacione komande u isto vrijeme sarađivale i s velikosrpskim četničkim organizacijama koje su podržavali, opskrbljivali ih oružjem i drugim materijalom, te novcem…Tako su npr. u Dalmaciji i pored saradnji s ustašama i domobranskim komandama sarađivali s četničkim grupama na čelu s popom Momčilom Đujićem (u sjevernoj Dalmaciji i Lici), sa Dobrosavom Jevđevićem u Hercegovini i sa drugim četničkim formacijama pod komandom Draže Mihailovića."

(Vidi: dr. Ferdo Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd, 1970., izd. Vojno delo, str. 249.; istaknuo: Z. P.)

 U posljednjih 20-ak godina, napravljeni su stanoviti pomaci vezano za detaljnije izučavanje ovdje spomenutih događaja i njihovo znanstveno valoriziranje u svijetlu novootkrivenih činjenica koje se u cijelosti uklapaju u ono što su pisali ovdje citirani autori: Fikreta Jelić-Butić, Ivan Jelić, Nusret Šehić, Ferdo Čulinović, August Cesarec i Đuro Stanisavljević.

 Jedan od najvećih pomaka – barem kad su u pitanju događanja u južnoj Lici, napravio je post-diplomand Krešimir Matijević sa svojim izvornim znanstvenim radom Vojno-politička organizacija četnika u Lici do kapitulacije Italije gdje je ova tematika obrađena detaljno i studiozno. (Filozofski fakultet Zagreb, 2006., mentor dr. sc. Ivo Goldstein; https://www.scribd.com/doc/29399758/Vojno-politička-organizacija-četnika-u-Lici-do-kapitulacije-Italije)

 Već na prvim stranicama (1-3) Matijević opisuje stanje u Lici i razgranato djelovanje četnika koji surađuju s Talijanima i prevladavaju u "ustaničkoj masi", a čije su aktivnosti uperene ne protiv okupatora, nego protiv NDH, hrvatskog naroda i muslimana s ciljem etničkog čišćenja.

 Tijekom proljeća i ljeta 1941. godine ustaše nemaju ni ljudstva ni snage ni za kakve opsežnije vojne operacije (posebice prvih mjeseci, jer i Oružništvo uspostavljaju tako što u mnogim krajevima zadržavaju kompletne postave kraljevske žandarmerije u kojoj prevladavaju Srbi). Njihove prve akcije usmjerene su na razbijanje predratnih četničkih ćelija, pa i onih u Lici i sjevernoj Dalmaciji, gdje su postojali jaki četnički centri i vrlo razgranata četnička aktivnost, kako vojna, tako i propagandna (pokret 'Srbi na okup', zahtjevi Srba iz Dalmacije – peticije za amputaciju sjeverne Dalmacije i južne Like i njihovo pripojenje Italiji, napadi na hrvatske civile, ubojstva, pljačke, izazivanje nemira itd.). Ustaše također pokušavaju razbiti ćelije jugoslavenskih nacionalističkih stranaka (JNS, JRZ) čiji su najugledniji predstavnici oslonac četničkih aktivnosti (uglavnom bivši "poslanici" iz redova srpskog naroda u Hrvatskoj). Od početka je na djelu potpuna suradnja većine Srba i četnika s Talijanima od kojih dobivaju naoružanje i potporu kako bi služili njihovim ciljevima.

 Propaganda koju vode prvaci pokreta "Srbi na okup" i četnici svodi se na specijalni rat protiv NDH i Hrvata, tako da se izmišljaju ubojstva i pokolji, a narod potiče na bijeg u izbjegličke centre (poput Kistanja), otkuda se poslije nekog vremena te srpske "izbjeglice" vraćaju naoružane od Talijana i ne rijetko s talijanskim fašističkim oznakama i vode borbu protiv ustaša (o čemu detaljno piše i dr. Đuro Stanisavljević u citiranim dijelovima ali i na drugim mjestima u navedenoj knjizi) i to jasno govori što se ustvari događalo u prvim tjednima i mjesecima rata na području Like i sjeverne Dalmacije. Srpske "izbjeglice" korištene su od talijanskog okupatora kao sredstvo ekspanzije, budući da su ambicije Talijana bile ne samo održati okupacijsku zonu koja im je "pripala", nego demarkacijsku liniju pomaknuti dalje na sjever.

 Matijević detaljno i pedantno secira građu koja potječe iz četničkih arhiva i arhiva OZN-e i posve je vidljivo kako se u svim događajima (neovisno o izvoru) pojavljuju uvijek ista imena četničkih kolovođa i velikosrpskih ideologa od kojih mnogi sudjeluju i u "antifašističkom ustanku" u Srbu i okolici ili su u uskoj vezi s "ustanicima", dok istodobno surađuju s Talijanima i četničkim vojvodom Momčilom Đujićem (Stojan Matić, Stevo Rađenović, Mane Rokvić, Branko Bogunović, Jovo Keča, Miloš Torbica, Pajica Omčikus i drugi).

 Iz navedenih podataka jasno je kako su i u kojoj mjeri destabiliziranju stanja doprinosili četnici i "srpske izbjeglice" i to upravo na prostorima gdje su (prema tvrdnjama Milana Bulajića i njemu sličnih "povjesničara") Srbi već u prvim mjesecima rata doživjeli najveći "genocid od ustaša".

 Dakle, na području na kojem djeluje najmanje pet organiziranih oružanih sila (ustaše, partizani, četnici, Talijani, Nijemci, uz skupine četničkih "letećih odreda" i četnika koji su djelovali izvan svake kontrole i bavili se uglavnom ubojstvima, pljačkom i paleži zbog ratnog plijena) i uz plansko i organizirano širenje međunacionalne mržnje od strane radikalnih srpskih nacionalista, te evidentne zločine koje su vršili na ovom prostoru sustavno i kontinuirano od sredine tridesetih godina nadalje, optužiti isključivo jednu stranu (ustaše) za "genocid", u najmanju je ruku neodgovorno i neozbiljno. Ustaških represalija i zločina je bilo, ali to nije bio glavni uzrok i pokretač ratnih događaja, nego prije posljedica svega onoga što je prethodilo i to je sasvim jasno vidljivo iz dostupne historiografske građe.

Fenomen međunacionalne mržnje, isključivosti, i konačno, krvavog sukoba između Hrvata i Srba u Drugom svjetskom ratu nije moguće promatrati neovisno o svim ovim događanjima. Jednako tako, nikako se ne smije zanemariti razdoblje krvave velikosrpske diktature koja je Hrvate tlačila više od 22 godine – od "ujedinjenja” (1918.) do sloma Kraljevine Jugoslavije i početka Drugog svjetskog rata.

U arhivima ima i više nego dovoljno dokumenata i dokaza kojima se na objektivan i relevantan način može dokazati kako su radikalni srpski nacionalisti i četnici služeći velikosrpskoj ideji sustavno provodili teror, izazivali krizu u Hrvatskoj, stvarali ozračje nemira, straha, mržnje i sukoba, te započeli sa zločinima prije 10. travnja 1941. i potom se stavili u službu talijanskog okupatora s jasnim ciljem sprječavanja uspostave NDH i etničkog čišćenja hrvatskog i muslimanskog stanovništva.

 U talijanskoj okupacijskoj zoni (Istra, Dalmacija, Lika, Kordun, Crna Gora), bespogovorno su služili Talijanima (s njima činili masovne zločine, pomagali učvršćivanje fašističke diktature i talijanske okupacije i bili neprijatelji isključivo Paveliću i NDH). U nekim krajevima bili su saveznici s partizanima (u Srbiji, istočnoj Bosni) dok su u isto vrijeme masovno ubijali muslimane i Hrvate kad god im se ukazala prilika (od vođe Draže Mihailovića, do vojvoda: Koste Pećanca, Jezdimira Dangića, Radivoja Kerovića, Đure Bižića i drugih). U Srbiji su, pak, bespogovorno služili okupatorskom njemačkom režimu, pa su s Ljotićevom Dobrovoljačkom vojskom, Nedićevom Srpskom državnom stražom, Specijalnom policijom, Žandarmerijom i drugim kvislinzima izvršavali njihove naloge – bili sudionici u masovnim strijeljanjima i masakrima nad pripadnicima vlastitog naroda, pomagali aktivno u istrebljenju Židova i Roma, odvodili civile u logore (Kragujevac, Kraljevo, Užice, Jajinci, Šabac, Sajmište itd.).

 Bilo je i pokušaja dogovora četnika s ustašama (u nekim dijelovima Bosne), o zajedničkoj borbi protiv partizana, pa čak i potpisivanja sporazuma pri čemu su pojedine četničke

vojvode (njih 18) priznali Pavelićevu vlast (među ostalima i zapovjednici tzv. Ozrenskih četničkih odreda). Uostalom, i sam predsjednik srpske kvislinške vlade Milan Nedić nije imao ništa protiv uspostave NDH, pod uvjetom da on dobije svoju SveSrbiju (u koju bi bili uključeni dijelovi Bosne i Hercegovine i jadranskog priobalja).

 Treba također imati u vidu činjenicu kako je Srbija već u rujnu 1940. godine bez ikakve prisile sa strane uvela antisemitske mjere kojima se Židovima branilo upise u srednje i visoke škole i trgovinu prehranom, dok su rasni zakoni stupili na snagu kolovoza 1941. godine.

 Nikako se ne smije izgubiti iz vida i sljedeće:

1.Naredbom armijskog đenerala kraljevske vojske Milutina Đ. Nedića (brat Milana Nedića), 1940. godine je svakoj od armija vojske Kraljevine Jugoslavije pridodan po jedan četnički "leteći" odred (njih i danas mnogi Srbi s ponosom nazivaju svojim prvim "specijalcima") i ti odredi su u mnogim krajevima Hrvatske i Bosne i Hercegovine počinili zločine nad Hrvatima prije proglašenja NDH ili u prvim tjednima njezina postojanja, pa čak i paljenje čitavih sela. Zločini u okolici Bjelovara te u selima Cim i Ilići kod Mostara i na brojnim drugim mjestima i to dok ustaša tamo nije bilo, svjedoče o tomu da su Srbi masovno od početka ustali ne protiv fašista, nego protiv hrvatske države, s ciljem stvaranja svoga etnički čistog teritorija pod okriljem i uz pomoć okupatora.

2.Njihova mržnja prema Hrvatima ide ka svojoj kulminaciji već u razdoblju formiranja Banovine Hrvatske (1939.), budući da se Srbi nikako nisu mirili s pravom hrvatskog naroda na bilo kakvu autonomiju u okviru Kraljevine Jugoslavije. Tada je – prema podacima što ih je javno iznosio krajem 80-ih i početkom 90-ih dr. Ljubo Boban – samo u Savskoj Banovini, bilo već 117 naoružanih četničkih postrojbi koje su samo čekale trenutak za akciju.

3.Philip J. Cohen u svojoj poznatoj knjizi Tajni rat Srbije; propaganda i manipuliranje poviješću (prvo izdanje Sarajevo 1996. godine), piše, kako su već u ožujku 1941. godine četnicima u Hrvatskoj stizala pojačanja iz Srbije, a velikosrpski ekstremisti iz četničkih i monarhističkih tabora ujedinjeni s ostacima kraljevske vojske, nastupali su s istim ciljem: u začetku onemogućiti svaki pokušaj uspostave hrvatske države.

 Nakon svih činjenica koje su danas poznate, tvrditi kako je bilo tko u Srbu 1941. godine pokrenuo "antifašistički ustanak" ili da su aktivnosti velikosrpskih nacionalista i četnika na području NDH bile samo reakcija na ustaški teror, najobičnije je bulažnjenje i nema ničega zajedničkog s povijesnom istinom i činjenicama. Teza po kojoj su "Drugi svjetski rat počeli Hrvati" krunska je neistina u kolopletu propagandnih laži.

 Sjetimo se što je među ostalim rečeno u Poslanici Hrvatskoga katoličkoga episkopata pod predsjedanjem zagrebačkoga nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca o aktualnom položaju Crkve u ratnim okolnostima, 24. ožujka 1945.:

 "Kada je pak i drugi svjetski rat pohodio naše krajeve, a koji rat na ovom području nije izazvao Hrvatski narod, jer nije imao nikakve političke vlasti, nego netko drugi, i dok još Hrvati nisu imali niti jedne puške u svojim rukama, već su neodgovorni neprijatelji izvršili pokolje nad hrvatskim pučanstvom u nekim mjestima naviještajući zator i istrebljenje našemu narodu. Poslije toga našli su se nažalost i među Hrvatima ljudi, koji su prihvatili borbu istim načinom. Hrvatski su biskupi uvijek to odlučno pobijali i osuđivali, ne pazeći na zamjere i pogrde bilo s koje strane.

 Oni su pojedinačno i skupno, na primjer na biskupskim konferencijama god. 1941. digli svoj glas protiv prekoračivanja nužne samoobrane i protiv nasilnika, nalazili se oni gdje mu drago, zauzimajući se za nedužne žrtve bez razlike narodnosti i vjeroispovijesti. Osuđivali smo sve struje, doktrine, bilo sa krajnje ljevice ili desnice, sugestije, kao i pojedince, koji su polazili sa stajališta, da smiju kršiti Božje zapovijedi i lišavati bližnjega njegovih ljudskih prava, jer je možda druge narodnosti, rase ili staleža. I danas tražimo jednaku zakonitost za sve…

 Svoj poziv šaljemo i onima, koji su u posljednje vrijeme počeli sustavnom promidžbom razdraživati neodgovorne i zlu sklone pojedince i skupine, da pod izlikom suđenja 'ratnim zločincima' smaknu što veći broj Hrvata, osobito svećenika i intelektualaca dobrih katolika, lišavajući ih ne samo života nego i njihova dobra glasa.

(Adresa slike: https://bitno3-64c8.kxcdn.com/wp-content/uploads/2021/03/m-25.jpg)

 Svi zločinci s bilo koje strane neka budu potegnuti na odgovornost i kažnjeni prema njihovoj krivnji. Ali jasno je već unaprijed svim istinoljubivim i pravdoljubivim ljudima, da mržnja ne može tu krivnju prosuđivati ni svestrano ni pravedno."

(Izvor: https://www.glas-koncila.hr/poslanica-hrvatskoga-katolickoga-episkopata-od-24-ozujka-1945/; stranica posjećena 10. 07. 2026.; istaknuo: Z. P.; vidi također:

 Crkva u Hrvata uvijek je govorila i zastupala istinu, univerzalnu Božju istinu - jer to je temelj na kojem počiva naša vjera. Odricanjem od istine, ona bi se odrekla sebe i svoga poslanja, nauka kojeg je u naslijeđe nama kršćanima ostavio sam Isus Krist. I zato se ni po koju cijenu ne smijemo pomiriti s lažima. I ako ostavimo po strani religiju, moramo biti svjesni kako je borba za istinu temelj integriteta, kako svakoga od nas pojedinačno, tako i čitavog društva. Nema zdravog društva, povjerenja među ljudima i budućnosti ako se prihvate laž, manipulacija i privid stvarnosti kao normalne pojave. Borba za zdravo društvo ne rijetko iziskuje hrabrost i podrazumijeva žrtvu, ali drugoga puta nemamo ako ne želimo našim potomcima ostaviti u naslijeđe svijet ne-slobode i nepravde, svijet bez moralnih i etičkih normi na kojima počiva ljudska egzistencija i bez čega naše postojanje gubi svaki smisao i svrhu.  Istina je naša nasušna duhovna i egzistencijalna potreba. I koliko god se ponekad činilo da je laž jača, ona je samo jedna, uzvišena, dragocjena i vrijedna svake žrtve. Na idealistima počiva ovaj svijet - jer da je drugačije, odavno ga ne bi bilo.

 Mi u Hrvatskoj Drugi svjetski rat ne možemo završiti sve dok se ne bude znala prava i konačna istina o svemu što se tada događalo, dok se ne naprave vjerodostojni i činjenično potkrijepljeni popisi žrtava i dok se ne riješimo jednostrane, lažne, crno-bijele, konstruirane srpsko-komunističke povijesti. Hrvatski narod je nepravedno optužen i ocrnjen kao najveći krivac za sva zla koja su se dogodila tijekom ovog svjetskog sukoba na području okupirane Jugoslavije, što nema ničega zajedničkog s povijesnom istinom. No, ta velika, zloćudna laž može opstati samo dok se krije izvorno arhivsko gradivo iz tog razdoblja i dok medijima i javnim prostorom u Hrvatskoj vladaju lažni antifašisti i njihovi ideološki saveznici (tzv. liberali).

 Jedino istina oslobođena ideoloških stega s bilo koje strane i utemeljena na neovisnim znanstvenim istraživanjima uz poštivanje činjenica i argumenata može donijeti mir, povjerenje među narodima i stvoriti uvjete za normalan život, te prekinuti svjetonazorske i ideološke podjele i ratove koje još uvijek vodimo. Mi još uvijek nismo napravili prvi korak u tom smjeru - ni danas, 35 godina nakon obnove državnosti i uspostave suvremene Republike Hrvatske.

(Video): Izdvojeno 27.7.2018. - Povijesna istina o 27. srpnja 1941. godine;