KAKO SU MAJKE USTALE PROTIV JNA Majke krenule po sinove, JNA ih zatvorila i slomila: 'Sve Hrvate zvali su na ispitivanje'

Kasno ljeto 1991. godine mirisalo je na barut, strepnju i neizbježan sukob dok su se nad Hrvatskom nadvijali crni oblaci velikosrpske agresije. U tom prijelomnom, sudbonosnom kolovozu, Jugoslavenska narodna armija (JNA) definitivno je odbacila pridjev "narodna" i premetnula se u oružanu silu velikosrpske politike.Stotine mladića iz Hrvatske i drugih nesrpskih republika, koji su se zatekli na odsluženju redovitog vojnog roka, preko noći su postali zatočenici u vojarnama. Odgovor na tu nepravdu i opasnost nije stigao iz političkih kabineta, već kroz neustrašivi krik majki odlučnih da spase svoju djecu. Tog 25. kolovoza 1991. godine u prepunoj zagrebačkoj dvorani Globus, na inicijativu hrvatske katoličke aktivistice Ružice Ćavar, koja je i sama bila majka dvojice sinova koji su tada služili obavezni vojni rok u JNA, nastao je Pokret majki za mir "Bedem ljubavi". Samo četiri dana kasnije, 29. kolovoza, val majčinskog bunta zapljusnuo je i Karlovac. Toga se dana ispred tadašnjeg Zapovjedništva JNA u Karlovcu okupilo na tisuće građana i zabrinutih majki pod potresnim i jasnim sloganom: "Vratite našu djecu, našu budućnost!". 

Danas uspomena na te povijesne dane živi u Muzeju Domovinskog rata Karlovac-Turanj. U njegovu stalnom postavu posjetitelji mogu pogledati arhivske fotografije i autentični video-sadržaj koji svjedoče o hrabrom istupu karlovačkih majki. Fotografije prikazuju lica žena koje, nenaoružane i s krunicama u rukama, stoje nasuprot hladnim zidinama vojarni, zahtijevajući od generala da puste van njihovu djecu. 

Istoga dana kada su karlovačke majke prosvjedovale pred lokalnom vojarnom, dio članica "Bedema ljubavi" otputovao je u sam vrh tadašnje vojne moći – u Beograd, pred sjedište federalne armije i Dom garde na Topčideru. Tamo je više od dvije tisuće žena tražilo puštanje Hrvata i ostalih ne-Srba iz JNA. No, umjesto dijaloga i vojničke časti, u Beogradu su doživjele neviđeno šikaniranje, psihičku torturu i potpunu izolaciju. Novinarima je ulaz bio zabranjen, a zgrada je bila opkoljena jakim snagama vojske i policije.Majke su psihički dokrajčili pa ih poslali kući

Izvještaji novinara iz tog vremena, objavljeni krajem kolovoza 1991. godine, zastrašujuće oslikavaju atmosferu u beogradskom Domu garde. Novinar B. Stipić iz Večernjeg lista zapisao je: "Onoga što se jučer popodne događalo u Domu garde na Topčideru ne bi se postidjeli ni filmovi o konc-logorima. Armiji i KOS-u isplatio se trud na razbijanju 'Bedema ljubavi'. Majke su naime uspjeli razbiti na manje skupine, psihički ih dokrajčiti i potom izbezumljene poslati kući." Iz vojarne su izlazili autobusi prestrašenih žena, dok su Sarajke kroz prozore panično dovikivale opkoljenim novinarima: "Zaključali su ih u velikoj dvorani!"

Metode kojima se vojna vlast služila protiv nenaoružanih žena razotkrile su agendu JNA. Umjesto prozračivanja pretrpane dvorane s 2500 majki, uključili su grijanje i pustili zaglušujuću glazbu kako bi ih psihički slomili. Svjedočanstvo jedne radnice zagrebačkog hotela, koja je tajno govorila za novine bojeći se za sigurnost svog sina, otkriva: "Nisu nas fizički maltretirali, no šikanirali su nas zato na sve druge načine... Čak se nisu potrudili da u ona tri zahoda u Domu stave toaletni papir! Spavale smo po klupama i na podu".

Dok su majke proživljavale torturu, vojna propaganda pokušavala ih je ocrniti pred javnošću. Portparol SSNO-a, pukovnik Milan Gvero, pred novinarima je cinično tvrdio da su u vojarni ostali samo oni koji su došli "iz političkih razloga", optužujući majke da su "izmanipulirane". No, hrabre žene nisu se pokolebale – usred vojarne izravno su mu u lice uzvikivale jedini zahtjev koji su imale: "Hoćemo djecu!". Istovremeno, pod prozore vojarne doveden je naručeni autobus iz kojeg je razvijena crna zastava s mrtvačkom glavom i natpisom "Ubice, idite Tuđmanu". Najveći apsurd tog političkog i vojnog bezumlja oslikava priča mladića iz Slavonskog Broda (inicijala Š. Z.), koji je samo dan ranije uspio skinuti uniformu JNA u Batajnici. Došao je pred beogradsku vojarnu jer mu je majka bila unutra, no vojska ga nije puštala k njoj da joj javi da je slobodan. Rekao je tada novinarima da su kod "bezbednjaka" u njegovoj jedinici išli na razgovor skoro svi Hrvati, pa i on. "Ispitivali su me sve o rodbini, sve živo, imam li koga u Gardi, je li netko moj u MUP-u". Nastavile u Bruxellesu

Nakon beogradske kalvarije i povratka u Zagreb, pokret nije posustao. Već 3. rujna 1991. godine oko 3000 žena prosvjedovalo je u Bruxellesu ispred sjedišta Europske zajednice, tražeći pomoć za Hrvatsku i puštanje svojih sinova. Tamo su naišle na kulturnije ponašanje, ali i na birokratsko nerazumijevanje Europe koja još nije shvaćala razmjere nadolazeće katastrofe. Nastavivši put u Bonn, molile su se za mir u katedrali, a po povratku u domovinu neumorno su nastavile s humanitarnim radom, zbrinjavajući izbjeglice i pomažući ranjenim hrvatskim braniteljima.Događaji iz kolovoza 1991. godine, sačuvani u dokumentima i novinskim arhivima, ostaju trajno svjedočanstvo vremena u kojem se ljudskost suprotstavila goloj sili. Tretman koji su majke doživjele u Beogradu bio je jasna najava da je JNA spremna na najkrvaviji način provoditi velikosrpsku ideju, što se ubrzo potvrdilo u Vukovaru, Škabrnji i diljem Hrvatske.