SERIJAL BUGOJNO (4): Prisilni rad pod granatama – kada su hrvatski zarobljenici postali radna snaga na prvoj crti bojišnice

BUGOJNO – Kada su nakon sloma hrvatske obrane u srpnju 1993. položili oružje, zarobljeni pripadnici Hrvatskog vijeća obrane trebali su postati osobe zaštićene međunarodnim humanitarnim pravom.

Za mnoge od njih, međutim, predaja nije značila prestanak opasnosti.

Nakon zatočenja u salonu namještaja „Slavonija“, bugojanskoj Gimnaziji, Franjevačkom samostanu, stadionu NK Iskra i drugim objektima, dio zarobljenika izvođen je na prisilne radove.

Neki su morali obavljati teške fizičke poslove, dok su pojedinci odvođeni na lokacije povezane s vojnim djelovanjem.

Granica između zatočeništva i ponovnog izlaganja ratu za njih je gotovo nestala.

Zatočeništvo u nehumanim uvjetima

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio je da su zatočenici u više objekata u Bugojnu bili izloženi lošim uvjetima smještaja, nedostatku hrane, vode, sanitarnih uvjeta i odgovarajuće zdravstvene skrbi.

Sud je utvrdio i ponovljena fizička zlostavljanja zarobljenika.

U pojedinim prostorijama ljudi su bili smješteni na golim podovima, bez dovoljno prostora, svjetla i osnovnih uvjeta potrebnih za život.

Takvo postupanje nije bilo tek posljedica ratnog kaosa.

U sudskim je postupcima ocijenjeno kao okrutno i nečovječno postupanje prema osobama koje više nisu neposredno sudjelovale u borbama.

Odvođenje na prisilne radove

Zarobljenici nisu ostajali samo iza zatvorenih vrata zatočeničkih objekata.

Dio njih izvođen je na različite radove, često iscrpljen glađu, premlaćivanjima i dugotrajnim zatočenjem.

Za ratne zarobljenike međunarodno pravo dopušta samo određene vrste rada, uz obvezu zaštite njihova zdravlja i života.

Ne smiju biti prisiljavani na poslove vojne naravi niti izlagani opasnostima borbenog područja.

U Bugojnu ta zaštita nije uvijek poštovana.

Jedan od najtežih sudski potvrđenih primjera bio je slučaj hrvatskog zarobljenika Marija Zrne.

Mario Zrno ubijen nakon izvođenja iz samostana

Prema utvrđenjima Haškog suda, Mario Zrno bio je pripadnik HVO-a zatočen u Franjevačkom samostanu u Bugojnu.

Krajem srpnja ili početkom kolovoza 1993. izveden je iz samostana radi prisilnog rada.

Tijekom odvođenja teško je pretučen, a od posljedica zlostavljanja nije preživio.

Raspravno vijeće ICTY-a zaključilo je da je njegovo ubojstvo dokazano izvan razumne sumnje.

Njegova smrt pokazuje da izlazak iz zatočeničkog objekta nije značio približavanje slobodi.

Za zarobljenike je mogao značiti još veću opasnost, izvan pogleda drugih zatočenika i bez ikakve stvarne zaštite.

Mladen Havranek preminuo nakon brutalnog premlaćivanja

Haški sud utvrdio je i ubojstvo ratnog zarobljenika Mladena Havraneka.

U noći 5. kolovoza 1993. u salonu namještaja „Slavonija“ više je zarobljenika teško premlaćeno.

Havranek nakon ponovljenih udaraca više nije mogao hodati.

Odvučen je u podrumsku prostoriju, gdje je iste noći preminuo od zadobivenih ozljeda.

I njegovo je ubojstvo pred Haškim sudom utvrđeno izvan razumne sumnje.

Zrno i Havranek nisu umrli u borbi.

Bili su zarobljenici – ljudi koji su položili oružje i prema ratnom pravu morali biti zaštićeni.

Stadion Iskra postao je simbol zatočenja

Posebno mjesto u sustavu zatočenja imao je stadion NK Iskra, u kojem su hrvatski ratni zarobljenici držani mjesecima.

Za zločine nad zarobljenicima u Bugojnu postupak je vođen pred Sudom Bosne i Hercegovine protiv Nisveta Gasala, Musajba Kukavice i Senada Dautovića.

Pravomoćnom presudom iz 2013. Gasal i Kukavica osuđeni su na po četiri godine zatvora, a Dautović na sedam godina.

Sud je utvrdio njihovu odgovornost za pojedine oblike nečovječnog postupanja i nezakonitog zatočenja hrvatskih ratnih zarobljenika.

Presuda je obuhvatila postupanje prema zatočenicima na stadionu NK Iskra te u drugim bugojanskim objektima.

Važno je razlikovati dva odvojena pravosudna postupka.

Haški sud razmatrao je zapovjednu odgovornost Envera Hadžihasanovića i Amira Kubure, dok je Sud Bosne i Hercegovine procesuirao neposrednije povezane dužnosnike i upravitelje bugojanskih zatočeničkih objekata.

Predaja nije završila njihov rat

Za zatočene Hrvate iz Bugojna rat nije završio kada su prestale borbe i kada su položili oružje.

Nastavio se u prenapučenim prostorijama, u gladi, poniženjima i premlaćivanjima.

Nastavio se svakim izvođenjem iz logora, kada nisu znali kamo ih vode ni hoće li se vratiti.

Neki su preživjeli mjesece zatočenja i dočekali razmjenu.

Mario Zrno i Mladen Havranek nisu.

Njihove smrti ostale su među najsnažnijim sudski potvrđenim dokazima onoga što se tijekom ljeta 1993. događalo hrvatskim zarobljenicima u Bugojnu: položili su oružje, ali nisu dobili zaštitu koja im je pripadala.

Izvori: Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju – prvostupanjska i žalbena presuda te sažetak presude u predmetu Tužitelj protiv Envera Hadžihasanovića i Amira Kubure; Sud Bosne i Hercegovine – pravomoćna presuda u predmetu Nisvet Gasal, Musajb Kukavica i Senad Dautović; Treća ženevska konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima.