Bivši crnogorski vojnik prisjetio se rata: 'Ušao sam u Hrvatsku. Toga me je sramota, bio sam agresor'

Anđelko Jovanović je radio u pogonu Kombinata aluminijuma u Kolašinu. Kada je počela mobilizacija, nije očekivao da će i on biti poslat na ratište. Ljudi iz njegove fabrike već su bili mobilizirani, ali mu je direktor rekao da neće ići, jer je proizvodnja tih dana tekla.

Poslije treće smjene otišao je kod roditelja na selo, u Moraču, da im pripremi drva za zimu. Naredne večeri oko kuće je vidio ljude u uniformama.

„Nijesu me našli kod kuće pa su došli na selo. Rekli su mi: ‘Moraš da ideš s nama.’ Odgovorio sam da nije problem i da nijesam pobjegao, nego da sam kod roditelja u Morači“, prisjeća se Anđelko.

U Trebinju je bila brojna vojska

Otišli su u Kolašin kako bi se Anđelko, tada tridesetogodišnjak, spremio, a sutradan se javio vojnom odsjeku. Potom je krenuo prema Podgorici.

Tamo su proveli desetak, možda i petnaest dana. Zatim su vojnim kamionima krenuli prema Hercegovini. Teren mu je bio nepoznat. Poslije cjelodnevne vožnje stigli su u Grab, na uzvišenje iznad Trebinja. Tamo je zatekao veliki logor, vojsku spremnu za pokret i desetine haubica.

„U daljini su se već čule detonacije, negdje prema Hrvatskoj. Pred samu noć počelo je jako granatiranje. To je trajalo neprestano. Gađani su Konavli“, kaže Anđelko za Mediar.me.

Pred zoru je granatiranje nakratko prestalo. Poslije par sati je kanonada opet krenula. Tada je naređen pokret prema Hrvatskoj.

U koloni su, već u svitanje, vidjeli mrtvu stoku pored puta – krave, ovce, koze i magarce. Na granici su naišli na mitraljesko gnijezdo, ali u njemu nije bilo nikoga.

Ušli su u selo Dubravku, gdje nisu zatekli gotovo nikoga. Anđelko se sjeća da je gađan zvonik crkve. Vojnici su dobili naredbu da ne otvaraju kuće i ne uzimaju ništa.

„Samo smo tražili naoružane ljude, ali ih nijesmo našli. Kad smo ušli u Konavle, zatekli smo ponekog starijeg stanovnika, starca ili stariju ženu”.

Jedan od njegovih nadređenih rekao je starijoj ženi da ostane i čuva kuću. Anđelko kaže da u tom trenutku niko nije pokušavao da pljačka ili pali kuće.

Rekli su da ne pljačkamo

„Disciplina je bila stroga, što bi se reklo, partizanska.“

U Konavoskim dvorima ostali su jednu noć. U početku niko nije smio ništa da dira, ali se onda pročulo da je neko ušao u jednu kuću i pronašao pršutu. Disciplina je počela da popušta. Neki su uzimali hranu i alkohol, iako je to bilo zabranjeno.

Anđelko se sjeća i podoficira koji je uzeo deku. Kada je to primijećeno, odmah mu je komandant skinuo činove. Drugog ili trećeg dana, kaže, okrenuli su se prema kućama pored kojih su ranije prošli i vidjeli da gore.

„Stigli su dobrovoljci, palili i pljačkali. Nekolicina nas u brigadi ‘Veljko Vlahović’ pobunilo se zbog toga.“

Jedan od njihovih pretpostavljenih upozorio je vojnike da ne pljačkaju i ne pale kuće i da pogledaju šta se događa iza njih. Jedan od onih koji su imali veći uticaj odgovorio mu je da ne smije da „zbunjuje regrute i vojsku“ i zaprijetio mu vojnim sudom.

„Što se tiče naše brigade, koliko ja znam, nijesmo napravili neko veliko zlo. Ono što su radili oni koji su dolazili poslije nas ne mogu da pripišem našoj jedinici“, kaže Anđelko.

Prisjeća se i jedne noći kada su se pojavila svjetla na brdu. Pretpostavlja da su seljaci išli da nahrane stoku i da su se krili. Neko je uveče gađao prema brdu minobacačima.

Jovanović kaže da je odlazak na ratište u početku doživljavao patriotski. Vojnicima su govorili da veliki broj hrvatskih snaga napada, pa su mnogi povjerovali da idu da brane svoje.

„Govorili su nam da 30.000 ustaša napada. Mnogi su povjerovali. I ja sam, kad sam krenuo na mobilizaciju, mislio da idem da branim svoje. Nijesam očekivao da ću ulaziti u Hrvatsku.“

'Bio sam agresor'

Danas, međutim, na taj period gleda drugačije. Zbog pljačke i paljenja kuća je bacio pušku. Kaže da nije bio jedini koji se tome protivio.

„Ušao sam u Hrvatsku, moja čizma je kročila tamo. Toga me je sramota, jer sam ipak bio agresor.“

Dok se oporavljao od teškog ranjavanja, u bolnici je upoznao čovjek koji je imao povredu kralježnice. Anđelko, koji je mogao da se kreće, pomagao mu je i okretao ga dok su se medicinske sestre brinule o njemu.

„Jednom mi je rekao: ‘Znaš li ti da Tuđman i Milošević u Karađorđevu svaki dan sjede i piju kafu? Da znaš da oni ovo rade.’“

Jovanović se 5. listupada 1991. nalazio u Popovićima. Njegova jedinica krenula je prema Čilipima, a vojnici su se zaustavili u blizini velikih vinograda kako bi se odmorili. Sjeo je pored puta, na ivicu kanala, dok je oko njega bila vojska.

Iza njega je sjedio mladić. Dok su nešto jeli, metak je prošao pored Anđelkove glave i okrznuo mladića, koji se prezivao Mešter.

„Pojavio mu se mali ožiljak i malo krvi. Svi smo se sklonili u kanal.“

Udaljenija rafalna paljba nije prestajala.  Pretpostavlja da je metak koji je okrznuo vojnika došao sa strane na kojoj je djelovala druga jedinica tadašnje JNA.

Helikopter je pao

Sanitetska ekipa previla je mladića i isprala ranu. Pet do deset minuta kasnije vojnici su već ležali u kanalu, na oprezu. Tada su čuli helikopter koji je nisko dolazio iz pravca Herceg Novog.

„Odjednom se čula jaka buka i helikopter se srušio u vinograd. Digla se ogromna prašina.“

Jedan mladić iz jedinice bio je isturen u vinogradu. Pronašao je „reno 4“, upalio ga i krenuo prema helikopteru, vjerovatno kako bi pomogao i prevezao opremu. Anđelko kaže da mladić nije znao kojim putem da ide: krenuo je jednim, promašio, pa se vratio i pokušao drugim.

Vojnici su mislili da je “reno 4” hrvatski jer je imao hrvatske oznake. Kada su vidjeli da automobil ide prema mjestu pada, otvorili su vatru prema njemu. Nesrećni mladić je poginuo.

Jovanović ne zna ko je pogodio helikopter niti šta se tačno dogodilo u trenutku pada. U početku je mislio da su poginuli i pilot i kopilot, ali je kasnije čuo da je stradao jedan član posade. Ne vjeruje u verziju da je helikopter pogođen protivavionskim topom.

„Odjednom se čula jaka buka i srušio se u vinograd. Zatim je počela rafalna paljba sa svih strana. Mi smo bili na uzvišenju, odakle se nije pucalo.“

Ubrzo je stiglo sanitetsko vozilo. Jovanović ne zna šta se dalje događalo jer se njegova jedinica kretala drugim putem, ali kaže da su svi nastavili naprijed.

Prema njegovim riječima, vojnici koji su bili u vinogradu trebalo je da očiste teren prije nego što se njihova jedinica zaustavila.

Kazali su da su Krsta Đurovića pogodili Hrvati

Poslije pada helikoptera, njegovoj jedinici naređeno je da nastavi prema Čilipima. Kada su stigli blizu odredišta, došlo je do razmjene vatre između njihove jedinice i Pete crnogorske brigade.

„Nije bilo dobre komande. Ušli smo među neke velike hrastove i nijesmo mogli da se sporazumijemo. Umjesto da imamo radio-vezu i kažemo: ‘Peta, ne pucaj’, oni su pucali na nas.“

O Krstu Đuroviću i njegovom putu čuo je kasnije. Među vojnicima se pričalo da je krenuo na sastanak u Trebinje, ali Anđelko ne zna zašto je išao baš tim putem niti da li je mogao da izabere drugi.

„Niko ga nije poznavao. Nijesmo znali da je komandant. Tek kada je stradao, malo se podigao moral, jer se govorilo da su ga pogodili Hrvati.“

Tijekom liječenja Jovanović je u bolnici srijetao pilota helikoptera, za kojeg kaže da je bio povučen, ali dobar čovjek. I on je imao tešku povredu, noga mu je bila kraća, a stopalo povrijeđeno.

Jednom ga je pitao šta se desilo. “Rekao mi je: ‘Odjednom je sve otkazalo”.

'Rat je zlo'

U Meljinama, pa potom na VMA u Beogradu, susreo se i sa generalom Cokićem, koji je takođe bio teško povrijeđen u padu helikoptera. Kretao se uz pomoć štaka.

Cokiću je rekao da ga je njegova brigada izvukla iz helikoptera, ljudi iz  prvog voda prve čete.

„Zahvalio se. Onda se nasmijao i pitao: ‘A, bogati, ko mi ukrade škorpion?’ Sreo sam ga još dva-tri puta u bolnici VMA.“

Poslije 35 godina od ratne avanture, Jovanovićeva poruka je jasna: Nikada ne uzimajte pušku u ruke. „Rat je najveće zlo. Lako je ratovati za tastaturom, pucati u igricama i slično, ali kada odjekne prva granata ili prvi pucanj, više nije isto.“

Anđelko Jovanović je, poslije mjesec dana na dubrovačkom ratištu, teško ranjen. Šrapnel od granate ga je pogodio u kralježnicu. Kaže da su mu govorili da je bio najteži ranjenik koji je došao s tog ratišta.

Imao je ukupno četiri operacije. Jedna od njih, operaciju nervnog sistema na završnim korjenima kralježnice, kako su mu rekli, bila je prva takve vrste u svijetu.

Ne bi dozvolio svojoj djeci da uzmu pušku dok je živ. Rat smatra posljedicom politike i interesa pojedinaca.

„Balkan je čudan. Bojim se da se nešto ponovo ne dogodi. Ima ratobornih izjava, ali su još prikrivene.“, ispričao je za crnogorski portal Mediar.me.